TAIZÉ

Euharistija

 

Što je Isus htio izraziti ostavljajući nam Euharistiju?

Srž kršćanske poruke je navještaj zajedništva, život s Bogom koji rađa solidarnošću među ljudima, sinovima i kćerima istoga Oca. U svom životu na zemlji kao jedan od nas, Isus nije samo pozivao ljude da se otvore toj poruci, on ju je živio svojim postojanjem: «Ja siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla. A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan» (Ivan 6,38-39). Ako Isusovo čitavo postojanje obznanjuje život za Boga i za druge, ponad svega kraj njegova života na zemlji, njegova smrt na križu u potpunosti svjedoči tom sebedarju do samoga kraja. Preobraženo snagom Duha na djelu u uskrsnuću, to je postojanje za druge postalo temeljem života u zajedništvu za sve.

Uvečer prije svoje smrti, Isus je izrazio značenje svog života i svoje smrti znakovnim jezikom. Tijekom svečane večere uzeo je kruh, blagoslovio ga i rekao: «Ovo je moje tijelo, darovano za vas.» Zatim, je, na kraju objeda, blagoslovio čašu vina govoreći: «Ovo je moja krv, prolivena za vas.» Učenici su uzeli što im je Isus pružio i jeli su i pili.

Taj Isusov čin sačinjava goruću srž naše vjere prisutnu nezamislivom gustoćom. U Bibliji zajedno jesti znači dijeliti život. Uzvanici koji sjede za istim stolom čine zamišljenu obitelj, međusobno se prepoznaju kao braća i sestre. No ovdje je jednistvo među uzvanicima Isus osobno. Ne samo da ih poziva za svoj stol i predvodi večeru, on se daje kao hrana koja svima prenosi isti Život. «Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.» (Ivan 6,55-56).

Dajući nam svoj život, Isus nam nudi mogućnost ulaska u bratstvo s njim, a po tome i međusobno. U ljudskom se životu jelo i piće stapaju s onima koji ih blaguju. Krist nas pak, dajući nam udjela u svome tijelu i krvi, stapa sa sobom: postajemo što blagujemo, Tijelo Kristovo (vidi 1. Korinćanima 10,17), produženje Kristove djelatne prisutnosti u svijetu. Euharistija na otajstveni način objavljuje najdublje značenje Kristove smrti i uskrsnuća, prenoseći taj Život koji se sastoji u zajedništvu s Izvorom sveg života i kojim postajemo jedna obitelj, jedno tijelo.

Je li Euharistija više nego ponavljanje davnoga događaja?

Isus je na posljednjoj večeri rekao svojim učenicima: «Ovo činite meni na spomen» (Luka 22,19). Slijedeći njegov naput, kršćani se u svojoj liturgiji već dvije tisuće godina nastavljaju spominjati Isusova dara njegova života. Slavljenje Euharistije gleda u prošlost i održava ga živim kao izvor u tekućem životu kršćanske zajednice.

No u tom slavlju mi činimo puno više nego se samo spominjemo nečega što se davno dogodilo. Riječ «spomen», na Hebrejskom zikkaron, ne odnosi se na čin ljudskog sjećanja koji priječi da događaj iz prošlosti padne u zaborav. On prije izražava činjenicu da, u bogoslužju, Bog u sadašnjosti naroda čini prisutnima svoja «divna djela» iz prošlosti, drugim riječima, svoja moćna djela milosrđa i spasenja. Svaki put kad Izrael slavi blagdan Pashe, na primjer, događaj oslobođenja iz Egipta postaje sadašnjošću: osloboditelj Bog je još uvijek prisutan i djelatan posred svoga vjernog naroda.

Još više, otkako je Isus uskrsnuo od mrtvih i tako živi zauvijek, može se reći da njegova prisutnost nikada ne napušta zajednicu njegovih učenika. On je prisutan kao Raspeti i istovremeno Uskrsli Gospodin, stvarnost divno izražena u Knjizi otkrivenja slikom Jaganjca, kao zaklana, kako stoji posred Božjeg prijestolja (vidi Otkrivenje 5,6). Ta prisutnost doseže vrhunac u Euharistiji, gdje vjernici ulaze u zajedništvo s Kristom u njegovom prijelazu iz smrti u život.

I kako nas vazmeno otajstvo vodi daru Duha «bez mjere» (vidi Ivan 3,34), Euharistija je isto tako prisutnost uskrslog Krista koji nas danas okuplja oko svog stola kako bi nas poslao biti svjedocima na svjetskim putevima. U Djelima apostolskim život prvih kršćana ima dva vida koja izražavaju otkucaje njegova srca: nekad su pozvani na zajedništvo a nekad su poslani van, prema drugima, kako bi izrazili i pozvali na šire zajedništvo. Slavlje Euharistije uključuje ove dva vida poziva i poslanja, okupljanja i misije.

Konačno, Euharistija je predokus velikog nebeskog slavlja gdje će svi narodi biti jedna obitelj u Bogu (vidi Izaija 25,6-9). Nije li za posljednje večere Isus rekao: «Neću je više blagovati (Pashu) dok se ona ne završi u Kraljevstvu Božjem» (Luka 22,16)? Predstavljajući tu apsolutnu budućnost, liturgija, «spomen budućnosti», postoji kako bi nam ovdje na zemlji dala predokus Božje radosti. Tako slavlje Euharistije ujedinjuje prošlost, sadašnjost i budućnost u činu razoružavajuće jednostavnosti koja hrani naše hodočašće na putu Kristovom, kao u davnini mana s neba u pustinji za izraelski narod (vidi Ivan 6,30).

Pismo iz Taizéa: 2005./2

Obnovljeno: 29. ožujka 2005