TAIZÉ

brat Roger za 2005.

Budućnost mira

 
Ovo je Pismo, što ga je napisao Brat Roger iz Taizéa, prevedeno na 55 različitih jezika (od toga 24 azijska) i objavljeno tijekom Europskog susreta mladih u Lisabonu. Iznova će se čitati i razmatrati tijekom 2005. godine tjedan za tjednom za susreta mladih u Taizéu, u Europi ili na drugim kontinentima.

«Bog za vas pripravlja budućnost mira, a ne nesreće; Bog vam želi dati budućnosti i nadu [1]

Mnoštvo ljudi danas teže budućnosti mira, čovječanstvu oslobođenom prijetnjama nasilja.

Ako su neki obuzeti nespokojem zbog budućnosti koji ih koči, ima širom svijeta i domišljatih mladih koji stvaraju.

Ti se mladi ne daju uvući u vrtlog mrzovolje. Oni znaju da nas Bog nije stvorio da budemo pasivni. Za njih život nije podložan hiru sudbine. Oni su svjesni: čovjeka mogu oduzeti skepticizam ili razočaranje.

Ti mladi svom dušom nastoje pripraviti budućnost mira, a ne nevolje. I više no što su toga svjesni, oni svoj život čine svjetlom koje oko njih sjaji.

Neki su nositelji mira i povjerenja na mjestima napetosti i sukoba. Oni ne sustaju ni kad kušnje i neuspjesi pritišću njihova ramena [2].

U Taizéu tijekom ljetnih večeri, pod nebom ispunjenim zvijezdama, kroz otvorene prozore čujemo mlade. Zapanjuje nas njihova brojnost. Oni traže, oni mole. A mi si govorimo: njihove čežnje za mirom i povjerenjem su kao ove zvijezde, mala svjetlila u noći.

Živmo u vrijeme kada se mnogi pitaju: što je vjera? Vjera je posve jednostavno povjerenje u Boga, prijeko potrebni polet povjerenja opetovano zamahivan tijekom života.

U svima se mogu javiti sumnje. Zbog njih ne treba brinuti. Prije svega želimo slušati što nam Krist šapuće u našim srcima: «Oklijevaš li? Duh Sveti prebiva zauvijek u tebi [3]

Neki iznenađeno otkrivaju: Božja se ljubav može rastvoriti i u srcu potresenom sumnjama [4].

U Evanđelju su jedne od prvih Kristovih riječi: «Blago jednostavnima srcem [5]!» Da, blago onima koji napreduju prema jednostavnosti, jednostavnosti srca i jednostavnosti života.

Jednostavno srce teži živjeti u sadašnjem trenutku, primati svaki dan kao Božje danas.

Ne prozire li se duh jednostavnosti u spokojnoj radosti i veselju?

Jednostavno srce ne umišlja si da samo po sebi sve razumije. Ono si kaže: što ja slabije proničem, drugi razumiju bolje i pomažu mi nastaviti put [6].

Pojednostavljivanje vlastitog života daje nam dijeliti s najnevoljnijima, olakšavajući patnju bolesti, siromaštva, gladi... [7]

I naša je osobna molitva jednostavna. Mislimo li da je za molitvu potrebno mnoštvo riječi [8]? Ne. Nekoliko riječi, nekad nevještih, dostaje kako bi sve predali Bogu, naše strahove kao i naše nade.

Predajući se Svetome Duhu, naći ćemo put koji vodi od nespokoja k povjerenju [9]. I kažemo mu:
«Duše Sveti, daj nam
uvijek se okretati tebi.
Tako često zaboravljamo da ti u nama prebivaš,
da ti u nama moliš, da ti u nama ljubiš.
Tvoja je prisutnost u nama povjerenje
i trajno praštanje.»

Da, Duh Sveti užiže u nama iskru. Ma kako slabašna, ona u našim srcima budi želju za Bogom. A već je jednostavna želja za Bogom molitva.

Molitva nas ne udaljuje od briga svijeta. Naprotiv, ništa nije odgovornije od molitve: što više živimo posve jednostavnu i skromnu molitvu, više smo vođeni ljubiti i to kazivati svojim životom.

Gdje pronaći jednostavnost nužnu za življenje Evanđelja? Jedna nam Kristova riječ to pojašnjava. Jednoga dana on reče svojim učenicima: «Pustite dječicu i ne priječite ih k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko [10]

Tko će dovoljno reći ono što neka djeca mogu prenositi svojim povjerenjem [11]?

Stoga bismo htjeli Boga moliti: «Bože koji nas ljubiš, učini nas poniznima, daj nam veliku jednostavnost u našoj molitvi, u ljudskim odnosima, u primanju drugih...»

Isus Krist nije došao na zemlju kako bi nekoga osudio već kako bi ljudima otvorio putove zajedništva.

Dvije tisuće godina Krist ostaje prisutan po Duhu Svetom [12], i njegova otajstvena prisutnost postaje opipljiva u vidljivom zajedništvu [13]: ona ujedinjuje žene, muškarce i mlade pozvane na zajednički napredak bez međusobnog razdvajanja [14].

No tijekom povijesti kršćane su potresli mnogi udari: javile su se podjele među onima koji se doduše pozivaju na istoga Boga ljubavi.

Ponovno uspostavljanje zajedništva je danas nužno i ne može se odgađati za kasnije, za dovijeka [15].

Hoćemo li učiniti sve kako bi se kršćani probudili duhu zajedništva [16]?

Ima kršćana koji, ne čekajući, već žive u međusobnom zajedništvu tamo gdje se nalaze, posve skromno, posve jednostavno [17].

Po svom vlastitom životu oni žele Krista činiti prisutnim za mnoge druge. Oni znaju da Crkva ne postoji zbog sebe već zbog svijeta, kako bi u njem položila kvasac mira.

«Zajedništvo» je jedno od najljepših imena Crkve: u njoj ne može biti uzajamnih grubosti već samo jasnoća, dobrota srca, milosrđe... i mogu se otvarati vrata svetosti.

U Evanđelju nam se daje otkriti ta iznenađujuća stvarnost: Bog ne uzročuje ni strah ni nespokoj. Bog ne može nego nas ljubiti.

Prisutnošću svoga Svetoga Duha Bog dolazi preobraziti naša srca.

I u posve jednostavnoj molitvi možemo naslutiti kako nikada nismo sami: Duh Sveti podržava u nama zajedništvo s Bogom, ne samo na trenutak, već ravno u život koji ne prestaje.

Obnovljeno: 21. ožujka 2006

Notes

[1Ove su riječi napisane šest stotina godina prije Krista: vidi Jeremija 29,11 i 31,17.

[2U ovoj godini kada se deset novih država članica pridružilo Europskoj uniji, brojni su mladi Europljani svjesni kako žive na kontinentu koji, nakon što je dugi niz godina trpio od podjela i sukoba, traži svoje jedinstvo i napreduje na putu mira. Naravno, ostaju napetosti, razne nepravde, čak i nasilje, koji poduđuju sumnje. Bitno je stoga ne zaustaviti se na putu: traganje za mirom leži na izvorima izgradnje Europe. No ona nas ne bi zanimala kada bi njezin jedini cilj bio snažniji, bogatiji kontinent i ako Europa podlegne napasti da se povuče iza svojih granica. Europa se u potpunosti ostvaruje otvaranjem drugim kontinentima, u solidarnosti sa siromašnim narodima. Njena izgradnja nalazi svoj smisao kada se uzima u obzir kao korak naprijed u službi mira za čitavo čovječanstvo. Stoga iako se naši susreti krajem godine zovu «Europskim susretima», mi ih rado gledamo kao «Hodočašća povjerenja na zemlji».

[3Vidi Ivan 14,16-18 i 27. Bog postoji neovisno o našoj vjeri ili našim sumnjama. Ako se sumnje u nama pojave, Bog se stoga ne udaljuje od nas.

[4Dostojevski je u svojim Bilješkama napisao: «Ja sam dijete sumnje i nevjere. Kakve me strašne patnje koštala, i još me košta ta žeđ da vjerujem, toliko jača u mojoj duši koliko se njoj protivnih razloga u meni uzdiže... Moje je „hosana“ prošlo talionik sumnje.» A ipak je Dostojevski mogao nastaviti: «Nema ničeg ljepšeg, dubljeg, savršenijeg od Krista; i ne samo da nema nego ne može ni biti.» Kad taj Božji čovjek piše kako u njemu zajedno žive nevjernik i vjernik, njegova strastvena ljubav za Krista ostaje neokrnjena.

[5Matej 5,3.

[6I ako naše povjerenje ostaje krhko, ne oslanjamo se samo na vlastitu vjeru, već na povjerenje svih koji su nam prethodili i koji nas okružuju.

[7Svjetski prehrambeni program Ujedinjenih naroda nedavno je objavio kartu gladi. Unatoč napretku postignutom u posljednjih nekoliko godina, 840 miliuna ljudi gladuje, uključujući 180 miliuna djece mlađe od pet godina.

[8Vidi Matej 6,7-8

[9Podrška na putu predanja Bogu može biti jednostavna pjesma, iznova pjevana, kao ova: «U Bogu duša moja nalazi mir.» Kada radimo i kad se odmaramo ta se pjesma nastavlja u srcu.

[10Matej 19,14.

[11Devetogodišnji dječak koji je tijekom tjedan dana dolazio s nama moliti jednoga mi je dana rekao: «Moj otac nas je napustio. Više ga ne viđam, ali ću ga uvijek voljeti i navečer se za njega molim.»

[12Vidi 1 Petrova 3,18; Rimljanima 1,4 i 1 Timoteju 3,16.

[13To se zajedništvo zove Crkva. U srcu Božjem, Crkva je jedna i ne može se dijeliti.

[14Što se više bližimo Evanđelju, više se bližimo jedni drugima. I podjele, koje nas razdiru, prestaju.

[15Krist poziva na pomirenje bez odgađanja. Ne možemo zaboraviti njegove riječi u Evanđelju po svetom Mateju: «Ako prinosiš dar na žrtvenik i ondje se sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, idi i najprije se izmiri s bratom» (5,23). «Idi i najprije se izmiri» a ne «odgodi to».

[16U Damasku, na nevoljama prokušanom Srednjem istoku, živi grčko-pravoslavni patrijarh antiohijski, Ignacije IV. On je napisao ove potresne riječi: «Ekumenski pokret nazaduje. Što je preostalo od proroškog događaja prvih dana utjelovljenog, između ostalog, u osobama pape Ivana XXIII. i patrijarha Athenagorasa? Naše podjele čine Krista neprepoznatljivim, one su oprečne njegovoj volji da nas vidi ujedinjene „kako bi svijet povjerovao“. Nužno su nam potrebni proročki poticaji kako bismo ekumenizam izveli iz krivina u kojima se bojim da zapinje. Nužno su nam potrebni proroci i sveci kako bi pomogli Crkvi da se obrati uzajamnim oprostom.»

[17Tijekom svoga posjeta Taizéu 5. listopada 1986. godine, papa Ivan Pavao II. je govoreći našoj zajednici predložio put zajedništva: «Želeći biti „prispodobom zajedništva“ vi ćete pomoći svima koje ćete susretati da budu vjerni svojoj crkvenoj pripadnosti koja je plod njihova odgoja i izbora njihove savjesti, ali isto tako da dublje uđu u otajstvo zajedništva koje Crkva čini u Božjoj nakani.»