Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi - svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.«
(Djela apostolska 2,1–11)

Učenici su svi okupljeni na jednom mjestu. To je, na primjer, mogla biti soba ili kuća. Ali, biti zajedno na jednom mjestu također može značiti imati isti način razmišljanja, imati ista mišljenja ili iste osjećaje: možemo zamisliti, na primjer, da su učenici imali istu ljubav prema Bogu, ili da im je svima nedostajao Isus, ili se pitati kakva im je budućnost na raspolaganju. No, možda su bili i na različitim mjestima! Mjesta, bila ona konkretna – poput sobe – ili apstraktna i simbolična – poput načina razmišljanja ili osjećaja – jačaju našu koheziju, stvaraju osjećaj pripadnosti i identiteta. Stoga su ovakva mjesta korisna i životvorna na našem putovanju kroz život.

Međutim, mjesta – bilo materijalna ili simbolična – nas također mogu izolirati od ljudi ili stvari koje smo doživjeli kao drukčije, strane ili egzotične. Možda uopće ne želimo „izaći van“. Mjesto koje daje život tada postaje suprotnost, »komora odjeka«, zatvoreni krug. Ne možemo cijeli život provesti na jednom mjestu ako želimo rasti i služiti drugima i Bogu. Bog, koji nadilazi sva ta mjesta, poziva nas van: ovdje vidimo da Duh Sveti dolazi i ispunjava mjesto gdje su učenici i da im daje sposobnost razmišljati o životu »na jednom mjestu« da izađu i budu s drugima bez gubitka vlastite zajednice. Kao da ste na ljuljački koja se ljulja naprijed-natrag. Stalno kretanje naprijed-natrag pomaže nam pronaći ravnotežu između produbljivanja vlastitog identiteta i bivanja s drugima na način koji daje život.

Učenici su odjednom progovorili različitim jezicima. Govor drugog jezika je više od puke upotrebe pravih riječi i gramatike. To je i izraz drugačijeg svjetonazora i utjecaja vlastite povijesti. Uvijek postoje stvari koje je teško ili nemoguće prevesti jer ih ne razumijete kada čujete ili pročitate riječi. Tu je i kontekst; a ponekad je potrebno i određeno iskustvo. Ako ostanemo na površini riječi, mogu nastati nesporazumi, pa čak i predrasude ili strah od drugih.

Moramo biti spremni postavljati pitanja i prihvatiti da ponekad jednostavno ne možemo u potpunosti razumjeti drugu osobu. Međutim, to nas ne bi trebalo spriječiti da zajedno idemo putem prijateljstva. Dapače, to bi nam trebalo pomoći da shvatimo kako nismo potpuno isti i da možemo učiti jedni od drugih. Isto vrijedi i za govor: možda nećemo ni primijetiti kada naše riječi drugima nemaju smisla.

Na Pedesetnicu su ljudi iz »svih naroda« čuli djela Božja izgovorena na njihovim jezicima. Kada govorimo o Božjim djelima, moramo biti svjesni kome govorimo. Svaka osoba, svaka grupa i svaka zajednica drugačije razumije, vidi i živi svijet te stoga ima svoj vlastiti »jezik«, svoju vlastitu »kulturu« (naciju). Stvarna poruka može biti ista, ali moraju se koristiti različite riječi kako bi svi mogli razumjeti što je rečeno.

Neka nas Duh Sveti kroz cijeli život potiče da govorimo o djelima Božjim.

 Koja su mi »mjesta« važna u životu? Kako mogu »napustiti« ta mjesta? Možda mi je to ponekad teško – zašto?

 Što sam naučio o Bogu, o svojoj vjeri, svijetu, drugima i sebi od ljudi koji su imali drugačija iskustva sa svijetom od mene?