Poznań 2009.

Riječi brata Aloisa

Svake večeri Susreta, tijekom molitve na Poznańskom velesajmu, brat Alois se obratio mladima:

JPEG - 31.4 ko

utorak navečer, 29. prosinca 2009.

Velika je radost biti zajedno. Po četvrti put održavamo Europski susret u Poljskoj – dva puta u Wroclawu, jedanput u Varšavi, te sada u Poznańu. Po četvrti put mladi Europljani otkrivaju prekrasno gostoprimstvo poljskih obitelji.

Pri dolasku ste dobili Pismo iz Kine. Pitanje koje me vodilo u pisanju tog pisma je ovo: Zašto bismo danas trebali vjerovati? Koji su razlozi koji mogu nekoga voditi da vjeruje u Boga, u Isusa Krista?

S dvojicom svoje braće bio sam u trotjednom posjetu kršćanima Kine. U toj me se zemlji dojmila duhovna čežnja prisutna kod toliko mladih. Upoznao sam mlade ljude koji nisu bili vjernici, a koji se okreću religiji.

Jedna nam je starija žena rekla: «Nakon tolikih godina kada nije bilo moguće izraziti vjeru, sada sve više nekršćana dolazi vidjeti kako mi živimo.»

Jedan je mladić objasnio: «Kineska je duša uvijek vjerovala u nebo, u onostrano. Protekla desetljeća to nisu izbrisala. Posljednjih se godina materijalni život, na sreću, popravio, ali istovremeno mnogi osjećaju duhovnu prazninu i tragaju za smislom života.»

Zar se na Zapadu, iako imamo posve drukčiju povijest, ne suočavamo sa sličnim problemima? Ekonomski napredak, a još više trenutno dovođenje toga napretka u pitanju, ne dopušta nam da više zatvaramo oči. Ne možemo, a da se ne zapitamo: Što može usmjeriti moj život? Koji cilj vrijedan truda mogu izabrati?

Svi osjećamo da se naš svijet mora uvelike promijeniti. Strukture naših društava i obrasci razmišljanja iz prošlosti dokazuju se kao neadekvatni i nedovoljni da bi ljudima i narodima osigurali zajednički život u miru.

No, otkrivamo i da neophodna promjena, osobito reforma svjetskog ekonomskog i financijskog sustava, nije moguća bez promjene u ljudskom srcu. Kako možemo položiti temelje pravednijeg sustava neki i dalje žele nagomilavati bogatstvo na račun drugih?

Ovdje smo zajedno kako bi svatko od nas mogao započeti ili produbiti takvu promjenu srca.

Iz kojeg izvora možemo crpiti kako bismo postigli tu promjenu srca? U svakom ljudskom srcu postoji čežnja, žeđ za životom u punini. To je čežnja da budemo ljubljeni i da ljubimo. Sutra ujutro, u malim ćete skupinama razmatrati tu čežnju koja nam je svima zajednička.

No, istovremeno, svi primjećujemo da je ta čežnja samo rijetko zadovoljena, i nikad zauvijek. To nas ne treba obeshrabriti, nego nam može omogućiti da uvijek iznova otkrivamo osobno zajedništvo s Bogom. Nije li ta žeđ u nama znak koji je u nas urezao Bog kako bismo se mogli okrenuti prema njemu?

Pa, zašto danas vjerovati?

Ekonomski napredak, koliko god bio važan, ne može utažiti našu najdublju žeđ. Ta žeđ otvara naše srce kako bismo slušali glas Duha Svetoga koji danju i noću šapće u nama: «Ljubljen si oduvijek i zauvijek i čak ni teškoće tvojeg života, koliko god bile stvarne i ponekad vrlo teške, ne mogu izbrisati tu ljubav.»

I tada se naše srce mijenja. I ne samo naše srce, nego i naš način razmišljanja i naše ponašanje. Sve više možemo razaznati: i bez naivnosti, postajemo sposobniji za dijalog, za prilaženje drugima, sposobniji da od svog života stvorimo hodočašće povjerenja. I tako, doprinijet ćemo kao kršćani stavljanju pečata na lice novog svijeta koji se rađa.

srijeda navečer, 30. prosinca 2009.

(Brat Alois) Već mi više godina mladi Poljaci u Taizéu govore: «Dođite u Poznań na Europski susret!» Vrlo smo sretni što je to danas moguće. Za nas braću, ljubav prema Poljskoj dio je nasljeđa koje nam je ostavio brat Roger. On je bio posebno osjetljiv na Poljsku i poljsku mladež.

Zahvaljujemo našem dragom prijatelju, nadbiskupu Gądeckom, na pozivu. Zahvaljujemo ekumenskoj grupi iz Poznańa, predstavnicima katoličke, pravoslavne i protestantskih Crkava, na dolasku u Taizé kako bi potvrdili taj poziv. Zahvaljujemo gradonačelniku Poznańa što se pridružio ovim srdačnim pozivima. Sada će nam govoriti nadbiskup, a ja ću nešto reći na kraju molitve.

Nadbiskup Stanisław Gądecki: «Sretni smo što ste došli»

S vlastima i stanovnicima grada Poznańa i naše regije, s predstavnicima drugih Crkava i crkvenih zajednica, pozdravljam sve mladi koji su doputovali ovamo s istoka i zapada, sa sjevera i juga Europe, kao i one koji su došli s drugih kontinenata. Jako smo sretni što ste došli i želimo vas primiti na najbolji mogući način. Cijenimo vašu prisutnost kao veličanstven dar biskupiji, najstarijoj u Poljskoj, svim Crkvama i crkvenim zajednicama koje su ovdje prisutne, gradu Poznańu i čitavoj Poljskoj.

Srdačno pozdravljam brata Aloisa i svu braću Zajednice iz Taizéa. Zahvaljujem im što su odabrali održati ovu postaju hodočašća povjerenja na Zemlji u gradu Poznańu – «gdje je rođena Poljska i gdje je počela i priča o njezinom kršćanskom životu». Odavde je došao brat Marek, prvi Poljak koji je ušao u Zajednicu iz Taizéa. Odavde je došla i skupina vrlo predanih mladih ljudi, koji dobro znaju ideale Taizéa. Oni vjeruju da svi mladi ljudi čine jednu obitelj Božje djece, neovisno o razlikama u jeziku, kulturi i nacionalnosti, kao i o različitim povijesnim, kulturnim i religijskim kontekstima.

Brat Roger, osnivač ekumenske zajednice iz Taizéa, jasno je vidio da su za tu veliku obitelj mladih podjele među kršćanima problem. Bio je jednako uvjeren kako kršćani mogu pronaći to jedinstvo, koje je Krist toliko želio, samo kroz ekumenizam hranjen Riječju Božjom, slavlje Euharistije, molitvu i kontemplaciju. Nekada je – u liturgiji rane Crkve – biskup pozivao nakon propovijedi: Conversi ad Dominum. Nakon tih bi riječi vjernici ustali i okrenuli se prema istoku, što bi značilo prema Kristu. Da, samo zajedničkim gledanjem u Krista pronaći ćemo jedinstvo koje toliko želimo.

Danas, trideset godina nakon rođenja «Solidarnosti», koje je obilježilo proces ponovnog zadobivanja slobode u više zemalja našeg kontinenata i početak novog stadija ujedinjenja Europe, vrijeme je da se zapitamo: danas, u Europi i na drugim kontinentima, mislimo li ozbiljno o tome koje značenje dati slobodi? Što činim sa svojom slobodom? Nedavno putovanje brata Aloisa u Kinu još je više naglasilo važnost potrebe da si postavimo ova pitanja.

Dragi mladi prijatelji! Sve vas još jednom pozdravljam i nadam se da će vaša srca – ispunjena različitim nadama i željama – pronaći u Poznańu siguran odgovor na sva vaša pitanja, da će biti dirnuta Bogom i upoznati pravu radost!

Brat Alois: «Izabrati jednostavnost»

Jučer sam vam rekao da smo ovdje zajedno kako bismo svi mi mogli započeti ili produbiti promjenu srca.

Kako se može postići takva promjena srca? Ona nije prvenstveno čin snage volje. Kada se okrenemo Bogu, naše se srce mijenja. Bog ga mijenja. Možemo li odvojiti vremena, svaki dan, za okretanje prema Bogu?

U molitvi Bog uvijek dolazi k nama. Biblija se usuđuje kazati da u Bogu postoji žeđ za zajedništvom s ljudima. Bog nam dolazi po Kristu. Euharistija je najjasniji izraz toga. Kroz nju primamo njegov život. Euharistija je takvo otajstvo; možemo ga primiti samo u duhu djetinjstva i klanjanja.

Za sva vremena, Marija je svjedok činjenice da Bog dolazi k nama. Zato i mi možemo gledati prema njoj. Ovdje u Poljskoj, vjera u Euharistiju i štovanje Marije omogućili su mnogima da prevladaju velike kušnje povijesti vjerom u Boga.

Po Duhu Svetome Bog boravi u našim srcima i ondje nam govori, sugerirajući ideje i planove, a govori nam i kroz naše želje. No, kako možemo prepoznati taj unutarnji glas? Naše je srce preplavljeno obiljem želja i sklonosti. Želimo toliko različitih stvari, ponekad i proturječnih.

Važno je razvrstati svoje želje. Nisu sve loše, a nisu sve ni dobre. Moramo strpljivo učiti kojima dati prednost, a koje ostaviti postrani.

Razvrstavanje naših želja, prihvaćanje da nemamo sve, otvara nas prema drugima, čuva nas od izolacije vodi nas do dijeljenja onoga što imamo. Kako to da je materijalno obilje često povezano sa zatvaranjem u sebe, s gubitkom stvarne komunikacije?

Da, mnogi od nas žele donijeti tu dalekosežnu odluku: izabrati jednostavnost života.

Izbor jednostavnosti otvara naše srce za dijeljenje. Mnoge inicijative dijeljenja i humanitarni angažmani nadohvat su nam ruke. Ovdje u Poznańu vidimo tolike mlade ljude koji idu tim putem i mogu nas voditi naprijed.

Razmišljam i o nekoliko časnih sestara koje sam posjetio u Kini. Smjestile su se u području Sečuana koje je 2008. pogođeno jakim potresima. One pomažu ljudima koji pate. No, ne mogu govoriti o svojoj vjeri. Mogu biti samo tiha prisutnost, odraz djeteta Isusa rođenog tiho u Betlehemu.

Kad sam s dvojicom svoje braće nedavno išao u Kinu, to nije bilo kako bismo nešto donijeli, nego kako bismo slušali tamošnje kršćane. Kako bismo ih slušali i molili za njih, osobito kada iz te zemlje stignu uznemirujuće vijesti. Slušajući te sestre, bolje smo razumjeli put dijeljenja, jednostavnosti i nesebičnosti.

Jedna od njih nam je rekla: “Nakon nekoliko mjeseci rada s ljudima, mnoge od nas prolaze kroz period sumnje. Zašto ima toliko patnje?” Druga je rekla: “Videći našu nemogućnost da pomognemo ljudima, osjećam se poput Marije pod križem.”

Još jedna: «Zatražili su nas da ne govorimo o vjeri; to je teško, no sad još bolje razumijem svoj poziv; biti blizu ljudi već znači živjeti Evanđelje. Ljudi sumnjaju da postoji smisao naših života, čak i kad im promiče.»

Bi li svjedočanstvo tih kineskih kršćanki moglo poduprijeti našu nadu i odvažnost da izaberemo jednostavnost?

četvrtak navečer, 31. prosinca 2009.

Prije 20 godina, prvi Europski susret mladih u Poljskoj, neposredno nakon pada Berlinskog zida, bio je slavlje novootkrivene slobode, vrijeme velike radosti.

Bilo je to doba entuzijazma, sad je pak doba odlučnosti i ustrajnosti.

Razmišljamo li danas dovoljno o značenju slobode? Sloboda znači moći odabrati što su nam prioriteti. Sloboda ne znači predavanje negativnim tendencijama u nama. Sloboda nam omogućuje i borbu protiv nepravednih struktura u našim društvima.

Sloboda znači i da možemo izraziti svoju vjeru. Tijekom mog nedavnog posjeta Kini, gdje sam bio s dvojicom svoje braće, više nam je ljudi pričalo o patnjama koje su njihovi roditelji, djedovi i bake pretrpjeli zbog vjere. Mnogi od vas koji dolazite iz Poljske ili drugih zemalja srednje i istočne Europe također imaju roditelje, djedove i bake koji znaju što znači trpjeti zbog vjere.

Želimo zahvaliti Bogu na tim kršćanima koji su ustrajali i ostali vjerni. Danas možemo biti blizu kineskim kršćanima. Oni su dirnuti kad čuju da u Taizéu svakog petka navečer molimo za njih.

Večeras bih želio reći nešto posebno mladim Poljacima. Vi ste duboko ukorijenjeni u vjeri. Tijekom stoljeća, među vama je iskovana tradicija koja je omogućila vašem narodu da prevlada teške kušnje. Često su ti korijeni povezani s vašim obiteljima i župom u kiojoj ste odrasli.

Danas pokušavate unijeti novosti u izražavanje vjere i to je dobro. Izvanjski se izrazi mogu promijeniti. Ponekad se i moraju mijenjati kako bi svjetlost vjere mogla zasjati novim sjajem.

No, ovo će traganje uspjeti samo ako ide ruku pod ruku s razumijevanjem tradicija koje ste primili. To je izazov: stvoriti nešto novo nalazeći potporu u tradiciji. Naša mala zajednica iz Taizéa željela bi ostati uz vas u vašem traganju. Toliko smo dobili od vaše zemlje da se osjećamo dužnima ostati u povezanosti s vama na putu kojim idete.

Svjetlo koje su djeca upravo upalila i koje smo podijelili jedni s drugima dolazi izdaleka: plamen je donesen iz spilje Isusova rođenja u Betlehemu.

Ovaj plamen mira i prijateljstva tu je kako bi sjao svim ljudima. I zato ne možemo prihvatiti činjenicu da u svijetu raste nejednakost, da samo nekolicini pogoduje ekonomski napredak dok ogromna većina trpi siromaštvo. Mi želimo izabrati jednostavnost kako bismo promicali dijeljenje, solidarnost i odgovornu uporabu resursa našeg planeta.

Da, svjetlo mira je za sve ljude. Ono nas vodi na našem hodočašću povjerenja na Zemlji. Evo nekih od sljedećih koraka:

Svakog tjedna sljedeće godine nastavit će se susreti u Taizéu. U kolovozu ćemo odati počast sjećanju na brata Rogera: navršit će se 5 godina otkako nas je napustio. Također će biti 70. godišnjica Zajednice iz Taizéa.

Zatim, za godinu dana, imat ćemo novi Europski susret. Održat će se u zemlji u kojoj još nikad nije bio. Održat ćemo ga od 28. prosinca 2010. do 1. siječnja 2011. u Nizozemskoj, u gradu Rotterdamu.

Već nekoliko mjeseci traju pripreme, i to s entuzijazmom. Kakva je radost vidjeti sve Crkve u njihovoj velikoj raznolikosti kako se sastaju da bi pokušale pokazati novo lice Crkve. Hvala Nizozemcima!

Naše se hodočašće posljednjih godina proširilo susretima u Aziji, Africi i Latinskoj Americi. Zašto? Globalizacija, čak i sa svojim nedostacima, dajem nam nove prilike da izrazimo univerzalnost našeg zajedništva u Kristu.

Kao što je objavljeno prije godinu dana, naš peti Azijski susret mladih održat će se za nekoliko tjedana, početkom veljače, na Filipinima, u Manili. Filipinci koji su ovdje s nama uvjeravaju nas da su njihova vrata i srca širom otvorena kako bi primila one koji dolaze.

A nakon Azije, vratit ćemo se u Latinsku Ameriku. Od 8. do 12. Prosinca, drugi Latinoamerički susret mladih održat će se u Čileu, u gradu Santiagu.

S nama su ovdje i Čileanci, svećenik zadužen za pastoral mladih u Santiagu, otac Galo, i nekoliko mladih. Jedan od tih mladih Čileanaca, Claudio, sada će reći nekoliko riječi:

Prije tri godine, naši prijatelji iz Bolivije pozvali su nas na prvi Latinoamerički susret Zajednice iz Taizéa. Sada će hodočašće povjerenja imati novu postaju u našoj zemlji. Za mlade Čileance i Latinoamerikance, bit će to prilika da ojačaju veze zajedništva i obnove svoju predanost ulozi učenika Isusa Krista i misionara njegovog kraljevstva. S velikom vas radošću pozivamo na susret u Santiagu u Čileu.

petak navečer, 1. siječnja 2010.

Vrlo smo zahvalni na gostoprimstvu koje smo primili. Hvala od sveg srca obiteljima i svima onima koji su otvorili svoja vrata tako velikodušno. Hvala crkvenim vođama koji su podržali pripremanje. Hvala civilnim vlastima koje su radile s nama

Tijekom ovih dana susreta, svi su mogli otkriti da nismo sami. Mi smo dio obitelji vjernika. Vidjeli smo da je u Poljskoj vjera u Krista neodvojiva od pripadnosti Crkvi. Zato je više nego ikad važno ne bježati, nego ići prema drugima kako bismo izrazili svoju ljubav u ovom jedinstvenom zajedništvu Crkve.

Svake sam večeri govorio o našem putu u Kinu jer sam osjetio kako je posebno biti u vezi s kršćanima te zemlje. Kina je tako dugo bila zatvorena zemlja. Danas ne možemo ostati po strani, ta nam je zemlja bliže nego što smo svjesni.

Želio bih još nešto reći o dvojici ljudi koje sam upoznao na tom putovanju. U Šangaju sam vidio 93-godišnjeg biskupa koji je 23 godine bio u zatvoru zbog svoje vjere. U teškim je godinama mislio da će sve religije nestati iz Kine, da više neće biti nikakve vjere i da će se možda tek nakon 100 godina vratiti misionari. Stvari su se dogodile drukčije nego što je mislio. Nakon tolikih godina u zatvoru, usudio se preuzeti odgovornosti.

Jedno od najdojmljivijih svjedočanstava dao je jedan 80-godišnji protestantski pastor. On je 27 godina bio u radnom logoru, prvo zatvoren, a zatim protjeran daleko od kuće. "U tom logoru", rekao je, "bili smo zajedno s kršćanima drugih denominacija: bilo je pastora, svećenika, jedan biskup." Tada je ustao i snažno rekao: "Znam da je samo jedno tijelo Kristovo, u njemu smo ujedinjeni; ja sam to iskusio."

Zatim je dodao: «U vrijeme kad ništa vezano uz Crkvu nije bilo vidljivo, nevidljiva je Crkva ipak postojala. Ono što me održalo na životu, bile su riječi proroka Izaije gdje Bog kaže: ’Moji putovi nisu vaši putovi.’» A kada sam ga upitao kako gleda na budućnost, odgovorio je: «Ne znam budućnost, ali znam Boga. On će nas voditi korak po korak.»

U Kini ima kršćana koji, poput tog pastora, sada tragaju za pomirenjem. Ono je nešto što je hitno, među denominacijama, ali i unutar svake Crkve. U tome se u Taizéu osjećamo vrlo bliskima s njima.

Kao i u Kini, i na Zapadu se rađa nova žeđ za unutarnjim i pozornost prema onostranom ponovo se budi. To je znak nade.

Tako je za vas, mlade, došlo vrijeme da shvatite kako je na vama da drugima prenesete vjeru u Boga. Čak i ako ste shvatili malo od Evanđelja, provedite to u djelo; razgovarajte sa svojim prijateljima koji ne poznaju vjeru, i pratite djecu na putu vjere.

Vi znate sve svoje vršnjake koji, odrastajući, gube svoje poveznice s kršćanskom zajednicom, ne nužno svjesnom odlukom, nego jednostavno spletom okolnosti. Hoćete li krenuti prema njima i tragati za putovima obnavljanja veze s vjerom?

U nadolazećim godinama neki će od vas steći puno znanja i vještina na svojim studijima ili na poslu. Budite sigurni da nećete dopustiti svojoj vjeri da ostane na razini izraza naučenih u djetinjstvu. Nastavite kod kuće tragati za putovima produbljivanja svog razumijevanja otajstva vjere.

Što nam je susret ovih dana dao? Danas poslijepodne pokušali ste zajedno pronaći načine obnavljanja svoje hrabrosti. Nekoliko riječi poljske svetice Urszule Ledochowske, mogu nas držati u pripravnosti: «Uvijek na putu, nikad ukorijenjeni.»

Sa, u vjeri smo hodočasnici. Za sve nas ima i bit će kušnji na putu. Ponekad se čini da nas one prevladavaju, tako da nam čak ni utjeha obitelji ili prijatelja ne znače puno. Pa što bismo trebali činiti? Nije li naš odgovor na osobne kušnje i kušnje drugih upornost da više ljubimo?

Ovih smo dana pjevali jednu pjesmu koja bi nas mogla pratiti na putu kući. Ona počinje s riječima iz Evanđelja po Ivanu: «Bóg jest miłością. Bog je ljubav.»

Pjesma se nastavlja riječima koje je ovdje u Poljskoj izgovorio papa Ivan Pavao II., taj dragi ljubljeni papa, koji je uvijek podržavao angažman nas u Taizéu vezan uz mlade i pomirenje kršćana. To su ove riječi: «…miejcie odwagę życ dla miłości; imajte hrabrosti živjeti za ljubav».

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article9640.html - 24 June 2019
Copyright © 2019 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France