Što je posebnost kršćanske vjere?

Iako se vjera općenito promatra kao religija, budući da se tiče našega odnosa s Apsolutnim koje nazivamo Bogom, čini se da nam taj izraz baš ne pomaže kako bismo dokučili njen jedinstven karakter. Bi li je se onda trebalo nazvati duhovnošću? Da, u smislu da nudi osoban i proživljen način dubljeg prodiranja u smisao života. Ovaj način, međutim, ne ostaje u skrovitosti svakoga pojedinca; nije sačinjen od elemenata koje možemo uzeti ili ostaviti prema svojim vlastitim sklonostima. To je hodočašće Kristovim stopama i ono hodočasnika nužno stavlja u odnos sa svima onima koji koračaju istim putem.

Je li onda kršćanska vjera život u zajedništvu? Ova definicija ima veliku prednost jer korespondira sa životom ranih kršćana kakav vidimo u Novom zavjetu. Ipak, smjesta moramo dodati da je taj zajednički život daleko od obične ljudske društvenosti; on je ukorijenjen u Bogu. To je dijeljenje božanskoga Života, Života koji je Ljubav , dakle Život za druge. Taj zajednički život je po svojoj prirodi uključiv, univerzalan; on zrači prema van kako bi mogao obuhvatiti svakoga čovjeka. U ovom smislu, granice kršćanske zajednice nisu jednom zauvijek definirane; u konačnoj se analizi one ne mogu razgraničiti od čitave ljudske obitelji, ili čak od svega stvorenog.

U svojoj biti, dakle, vjera u Isusa Krista može se definirati kao trajna ponuda univerzalnog zajedništva ili zajednice u Bogu. Prije svega, kršćanska vjera, daleko od toga da bude ljudska tvorevina, u svojoj je biti ponuda ili poziv koji dolazi od Boga. To je već vrijedilo za stari Izrael: taj je narod dobio svoj identitet ne po geografskom ili genealoškom kriteriju, nego slobodnim izborom otajstvenog i transcendentnog Boga. Dolaskom Isusa Krista, to je još vidljivije. U njemu, koliko god se to činilo nezamislivim, sam se Izvor života dolazi sastati s nama.

Ako je kršćanska vjera ponuda koja dolazi od Apsolutnog, uloga je ljudi, u biti, primiti taj poziv i odgovoriti na njega. Nije na njima da definiraju njegove obrise. A ako Bog poziva, po Kristu, na dijeljenje života, na zajedništvo, taj je poziv upućen najosobnijioj dimenziji ljudskih bića; on nastoji probuditi slobodu u njima. Zbog svih ovih razloga, ovakva je ponuda potpuna suprotnost svakom obliku prisile. Bilo kakav pokušaj da je se nametne silom, bilo to izravno ili suptilno, potpuno je stran njegovoj prirodi.

Nadalje, kršćanska je poruka trajna ponuda, drugim riječima poziv koji je stvaran, a ne teoretski. Baš kako je Isus prenosio bit svoje poruke dajući svoj život do smrti na križu, učenici pretvaraju svoje vlastite živote u poruku koju žele prenijeti. Kršćanstvo je jedinstveno možda po tome što, ako ne želi izgubiti svoju bit, ne može razdvajati doktrinu i praksu. Naprotiv, doktrina je identična praksi, jer u oba slučaja govori o zajedništvu s Bogom i zajedništvu među ljudima. Ako kršćani ne prakticiraju ljubav prema drugima, ako Crkve žive u međusobnoj indiferentnosti ili konkurentskom odnosu, njihove će propovijedi neizbježno ostati mrtvo slovo.

—Ulomak iz Short Writings from Taizé 3 (brat John)

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article7227.html - 26 February 2020
Copyright © 2020 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France