Život poziva

Jeremija

Da sam susreo Jeremiju na ulicama Jeruzalema šest stoljeća prije Isusa Krista, kakav bi dojam ostavio na mene? Istina je - knjigu koja nosi njegovo ime povremeno je teško prihvatiti: previše najava nesreće. No, da sam izbliza pogledao u njegovo lice, ne bih li otkrio čovjeka koji je bio otvoren, osjećajan i dalekovidan, koji se usuđivao izraziti svoje mišljenje, no koji je isto tako bio i skroman, pa i nježan, koji je mogao s ganućem govoriti o Božjoj ljubavi? Bio bih ga možda jednom mogao vidjeti kako hoda gradom s jarmom na svojim ramenima (p. 27) i bio bih šokiran.

Tu se postavlja pitanje: što je za ovog iznimnog čovjeka bila pokretačka snaga? Kako je ostao na nogama, ne posustajući, noseći istovremeno jaram koji mu je nametnut?

Na ovo se pitanje može odgovoriti u tri točke:

1. Jeremija je bio uvjeren da korijen njegova poziva nije u njemu samom, u njegovim željama ili potrebama, nego da je došao od Drugoga: prije no što je začet u majčinoj utrobi, Bog ga je poslao na put (1,5). Na tu se točku stalno referirao: Bog je njegovu životu dao smisao i prije no što je on to shvatio. Njegova je uloga bila odgovoriti na taj Božji poziv nikad se ne osvrćući.

Naravno, kada je pogledao u sebe, sigurno je shvatio da nije dorastao zadatku. «Dijete sam» (1, 6), nemam ono što je potrebno za javni govor; nemam ni prava. Ipak, znao je da Bog neće uvažiti taj argument. Onaj koji je pozvan ne smije se usredotočiti na sebe. Netko drugi vodi računa o tome što on ili ona mora biti.

Ponekad bi mu se svidjelo pobjeći od toga poziva: «I rekoh u sebi: neću više na nj misliti, niti ću govoriti u njegovo ime. Ali tad mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više» (20,9). Danas bi nam se moglo činiti opasnim da se čovjek u potpunosti preda volji druge osobe, pa makar i Božjoj. No, upravo je u tome bila tajna Jeremijine čvrstoće. Ako ga sve prepreke na koje je nailazio nisu uspjele pokolebati, to je zato što je u dubinama svoga bića prvenstvo dao Bogu.

2. Kod Jeremije nije bilo ničega fanatičnog. On je Bogu otvoreno govorio o onome što nije mogao prihvatiti. Izražavao je svo svoje obeshrabrenje. Nije ga sakrivao ni od drugih. S istom je transparentnošću priznavao da njegova iscrpljenost i njegove patnje za Boga nisu imale dovoljnu težinu. Prihvatio je izazov: «Ako s pješacima trčeći sustaješ, kako ćeš se s konjima utrkivati?» (12, 5).

Povremeno bi ga Bog «protresao». Bog mu je izravno rekao da više ne želi čuti bezvrijedne riječi iz njegovih usta i da mu se Jeremija samo mora vratiti (15,19). A kad je sve rečeno i učinjeno, proroku se činilo normalnim da je posljednja riječ pripadala Jednome koji je bio prvi u njegovom životu. Znao je tog Jednoga dovoljno dobro da bi shvatio kako on nije strog i autoritativan Bog, nego prije Bog koji usred najtežih kušnji nikada nije prestao «ljubiti ga vječnom ljubavlju i čuvati milost za njega» (31,3), Onaj koji je ljubeći osjećao kako mu «srce dršće za njega od nježne samilosti» (31,20).

Jeremija se osjećao kao da ga je Bog “zaveo” (20,7). Nije znao što mu se događa jer mu je Bog prišao s ranjive strane, a on mu je dopustio da ga uzme. Čitav njegov odnos s Bogom bio je uvijek obilježen tim pristupom. «Ranjivost, najbolji put kojim nam Bog može prići,» kako je prior Grande Chartreusea govorio o bratu Rogeru.

3. Jeremija je do kraja ostao nesebičan. Nikada si nije želio svojim pozivom priskrbiti kakve koristi, nikada nije tvrdio da je učinio dovoljno ili da sad ima pravo misliti na sebe. Kada je, nakon pada Jeruzalema, dobio slobodu, mogao se spasiti ili se dovesti na ugledan položaj. No, njegovo je mjesto bilo među nekolicinom koja je odlučila ostati u Jeruzalemu, solidarizirajući se i s njihovim strepnjama. Nije razmišljao o tome da uzme natrag život koji je dao. Za njega je bilo dovoljno znati da će sam njegov život biti «kao ratni plijen na svim mjestima kamo dođe» (45,5).
Iskustvo uči da manjak koristoljubivosti osobu čini čvrstom – istovremeno čvrstom i slobodnom.

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article7218.html - 17 October 2018
Copyright © 2018 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France