Smrt brata Rogera: Zašto?

U mnogim porukama koje smo dobili u kolovozu 2005. godine, smrt brata Rogera bila je uspoređivana sa smrću Martina Luthera Kinga, Mons. Romera ili Gandhija. Ipak, ne može se poreći da postoji i razlika. Oni su bili uključeni u političku ili ideološku borbu i bili su ubijeni od protivnika koji nisu mogli podnijeti njihovo mišljenje i utjecaj.

Neki će reći da se objašnjenje ubojstva brata Rogera traži uzalud. Zlo izmiče svim objašnjenjima. Jedan pravednik Starog zavjeta rekao je kako ga mrze «bez razloga», a sveti Ivan stavio je ovu tvrdnju u Isusova usta: «Oni su me mrzili bez razloga».

Živeći uz brata Rogera, jedan je vid njegove osobnosti uvijek ostavljao dojam na mene i pitam se ne objašnjava li upravo taj vid zašto je postao meta nasilja. Brat Roger je bio nevin. Ne u smislu da ne bi imao grešaka, nego je nevin onaj za koga stvari imaju očiglednost i neposrednost koje za druge nemaju. Za nevine, istina je očigledna. Ona ne ovisi o razmišljanju. Oni je «vide», da tako kažemo, i teško im je shvaćati da joj se drugi približavaju uz više napora. Ono što kažu za njih je jednostavno i jasno, i začuđeni su da drugi to ne osjećaju na isti način. Lako je razumjeti da se oni često osjećaju nezaštićenima ili ranjivima. Ipak, u njihovoj nevinosti nema ničega naivnog. Za njih realnost nije toliko neprozirna kao što je za druge. Oni «vide kroz nju».

Uzet ću primjer jedinstva kršćana. Za brata Rogera bilo je očigledno da, ako je to jedinstvo Kristova volja, moramo ga moći živjeti bez odlaganja. Suprotni argumenti koji su bili iznošeni morali su mu se činiti umjetnima. Za njega je jedinstvo kršćana bilo, prije svega, pitanje pomirenja. I u osnovi je imao pravo, jer mi se drugi premalo pitamo jesmo li spremni platiti cijenu toga jedinstva. Zar pomirenje koje nas ništa ne stoji još zaslužuje to ime?

Govorili su o njemu da nije razmišljao teološki. No, nije li vidio mnogo jasnije od onih koji su tako govorili? Stoljećima su kršćani imali potrebu opravdavati svoje raskole. Umjetno su preuveličavali svoje suprotnosti. Ne primijetivši, ušli su u suparnički odnos i očiglednost ovog fenomena im je izmakla. Oni nisu «vidjeli kroza nj». Jedinstvo im se činilo nemogućim.

Brat Roger bio je realist. Uzimao je u obzir ono što je još uvijek neostvarivo, prije svega u području institucija. No, tu nije mogao odustati. Ova mu je nevinost dala vrlo osobitu uvjerljivost, vrstu blagosti koja nikad nije priznala poraz. Do samoga je kraja vidio jedinstvo kršćana kao pitanje pomirenja. Pomirenje je, dakle, korak koji svaki kršćanin može učiniti. Kad bi ga svi doista učinili, jedinstvo bi bilo posve blizu.

Postojalo je još jedno područje gdje je ovaj pristup brata Rogera bio očigledan i gdje se radikalna crta njegove osobnosti možda još bolje vidjela: sve što je Božju ljubav moglo dovesti u sumnju za njega je bilo nepodnošljivo. Ovdje se dotičemo njegovog vrlo neposrednog razumijevanja Božjih stvarnosti. Ono ne znači da je odbijao razmišljati, nego je u sebi vrlo snažno osjećao kako određeni govor - koji se prividno čini opravdanim – na primjer, o Božjoj ljubavi – zapravo zamagljuje ono što neiskusni ljudi očekuju od te ljubavi.

U istom svjetlu moramo gledati i činjenicu da je brat Roger veoma naglašavao duboku dobrotu ljudskoga bića. On nije imao iluzija u vezi zla. Bio je, štoviše, ranjiv po naravi. No, bio je uvjeren da se Bog, ako ljubi i oprašta, odbija vraćati na zlo. Svako pravo praštanje budi ono najdublje u ljudskom srcu, dubinu koja je stvorena za dobrotu.

Paul Ricoeur bio je dirnut ovim naglaskom na dobroti. Jednom nam je u Taizéu rekao da u tome vidi smisao religije: «Osloboditi srž dobrote u ljudima, tražiti je tamo gdje je posve skrivena». U prošlosti se određeno kršćansko propovijedanje neprestano vraćalo na temeljnu pokvarenost ljudske naravi. Tako činilo kako bi se prikazalo Božje praštanje kao čistu i nezasluženu milost. No, to je mnoge ljude udaljilo od vjere. Čak su, kada se govorilo o ljubavi, dobivali dojam da u toj ljubavi postoje uvjeti i da naviještani oprost nije potpun.

Najdragocjeniji dio baštine brata Rogera nalazi se, možda, u tom osjećaju za ljubav i praštanje, dvije stvarnosti koje su za njega očigledne i koje je shvaćao s neposrednošću koja je nama često izmicala. U tom području on je doista bio nevin, uvijek jednostavan, bezazlen, čitajući iz srca drugih, spreman na krajnje povjerenje. Njegov jako lijep pogled dao je to naslutiti. Osjećao se tako dobro u društvu djece zato što ona doživljavaju stvari s istom neposrednošću: ne mogu se zaštititi i ne mogu vjerovati u ono komplicirano, njihovo se srce okreće onome što ih dirne.

Sumnja nije nikada napustila brata Rogera. Zbog toga je volio ove riječi: «Ne daj da mi moje tmine govore!» Jer, te tmine bile su glasovi sumnje. No, sumnja nije potresla očiglednost s kojom je on osjećao Božju ljubav. Možda je i ta sumnja zahtijevala jezik koji ne dopušta nikakvu dvosmislenost. Očiglednost o kojoj govorim nije na intelektualnoj razini, nego dublje, na razini srca. I, kao sve što ne može biti zaštićeno jakim argumentima ili čvrsto izgrađenim uvjerenjima, ova je očiglednost nužno bila krhka.

U evanđeljima, Isusova jednostavnost uznemirava. Neki su se slušatelji osjećali dovedenima u pitanje. Bilo je to kao da su misli njihovog srca razotkrivene. Isusov jasan jezik i njegov način čitanja iz srca za njih je predstavljao prijetnju. Čovjek koji se ne daje zarobiti konfliktima nekima se čini opasnim. Taj čovjek fascinira, no fascinacija se lako može pretvoriti u neprijateljstvo.

Brat Roger je sigurno fascinirao svojom nevinošću, svojim neposrednim opažanjem, svojim pogledom. I ja mislim da je on u očima nekih vidio kako ta fascinacija može prijeći u nepovjerenje ili agresivnost. Za nekoga tko u sebi nosi nerazrješive sukobe, ova je nevinost morala postati nepodnošljivom. Tako nije bilo dovoljno izrugivati se toj nevinosti. Moralo je se uništiti. Doktor Bernard de Senarclens napisao je: «Ako je svjetlost previše jaka, a ja mislim da je ono što je zračilo iz brata Rogera moglo blještati, nije ju uvijek lako podnijeti. Tada ne preostaje drugo rješenje nego ugasiti taj izvor svjetlosti uništivši ga.»

Želio sam zapisati ovo razmišljanje, jer ono pomaže naglasiti jedan vid cjeline života brata Rogera. Njegova je smrt na tajanstven način stavila pečat na ono što je uvijek bio. Jer, on nije ubijen zbog nečega što bi branio. On je ubijen zbog onoga što je bio.

brat François iz Taizéa

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article7189.html - 16 September 2019
Copyright © 2019 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France