Bratstvo u Dakaru

Već petnaestak godina nekoliko nas, braće iz Taizéa, živi u Dakaru (Senegal), gradu smještenom na najzapadnijem rtu Afrike. Tamo živimo u velikoj, zapostavljenoj četvrti. Uistinu je velika sreća dijeliti život s ljudima kao što mi to činimo, u širom otvorenoj kući gdje se svatko osjeća pozvanim. Kad su nas ljudi koji nas okružuju jednom prihvatili, mogli smo osjetiti nevjerojatnu životnu snagu koja obilježava Afriku i istovremeno iskusiti stvarne i već nagomilane probleme koji su uvijek prisutni, čak iako Senegal nije tako siromašna zemlja.
JPEG - 23.7 ko

U Senegalu nedostaje higijene, što rezultira mnogim bolestima, trenutno ima visoku stopu nezaposlenosti i kao posljedica toga veliku neizvjesnost života, vrlo ozbiljni problemi u prosvjeti, da ne govorimo o AIDS-u i o rastućoj nesigurnosti. Osim toga, ljudi posjeduju vrlo ograničena sredstva za suočavanje s trenutnim problemima. Slavna solidarnost u afričkim obiteljima sve više propada. Posebno u gradovima, tradicionalno se društvo raspada, društveno se tkivo posve raskomadalo i staromodna «država sretnih siromašnih ljudi» više ne postoji.

Samo biti ovdje

Ljudi nas često pitaju: «Pa, što točno radite ovdje?» Odgovor je sadržan u uobičajenom pozdravu na wolof, jeziku u Dakaru. Kad nekoga pozdravljate, pitate ga: «Što radiš?». Odgovor je jednostavan: «Ovdje sam», ili ponekad «Ovdje sam, to je sve». Tako, kada nas ljudi pitaju što radimo u ovoj sredini, možemo odgovoriti: «Ovdje smo!»

A nije mala stvar biti ovdje, biti doista prisutan u životu ove sredine, moliti, raditi, stalno primati ljude u kuću, a opet i nakon toliko godina često ostati zbunjen razmišljanjima koje smo do sada samo djelomično shvatili. No, to ni najmanje ne sprječava puno radosnog zajedništva. I nije mala stvar nastaviti dalje, izdržati sve poteškoće: buku, glasne govornike, mirise, komarce, vrućinu, prašinu, nestanak vode i struje, nesigurnost prijevoznih sredstava itd…

Ovdje smo, dakle, radeći ono što znamo raditi – molimo, radimo kako bismo zaradili za život, primamo ljude i dijelimo. I stalno iskrsavaju novi izazovi u kojima se pokušavamo snaći prema svojim mogućnostima, karizmi koju svatko od nas ima, bez iluzije da možemo promijeniti život za čitavo ovo mnoštvo ljudi.

Obrazovanje

JPEG - 20.1 ko

Mnogo je toga moguće kad je riječ o djeci. Oni su uvijek prvi koji će vas dočekati, oduševljeno reagirati na svaki prijedlog. Oni koji idu u javne škole u okolici, suočeni su s puno nedostataka – prepune učionice, jutarnje i večernje gužve, sustavno «štrebanje» (učenje napamet i recitiranje dnevne lekcije naglas, kao Kuran). Jadni su učitelji razapeti, prisiljeni upotrijebiti kaznu kako bi održali kakvu-takvu disciplinu. Svaki se učenik po završetku godine seli u viši razred, kako bi oslobodio mjesto za iduće godište. Kao rezultat toga, na kraju osnovnog obrazovanja, mnogi od njih gotovo nepismeni ulijeću u situaciju zaposlenja koja postaju sve zahtjevnija.

U slobodno vrijeme, u svojoj kući predlažemo aktivnosti namijenjene za poticanju svjesnosti, kreativnosti i zapažanja. Djeca nisu nikad držala bojice ili pak škarice u ruci, nikad nisu gledala cvijet ili vidjela leptira kako izlazi iz svoje čahure. Praktički nisu nikad izašli iz svoje četvrti; neki nisu nikada vidjeli more, iako je Dakar izgrađen na poluotoku! Toliko još toga treba otkriti, toliko dimenzija uočiti, stavova treba izgraditi u svijetu prepunom stresa, gdje su reakcije vrlo često eksplozivne.

Također se još puno treba učinit među mladima, koji su skloni odustati pred budućnosti koja im se čini posve beznadnom, zatvorenom. Ohrabriti ih, pozvati ih da čuvaju malu djecu i tako otkriju kako znaju nešto raditi, poduprijeti ih u školovanju, ponuditi im knjige za čitanje te mirno mjesto za učenje jer kod kuće često nemaju ni tišine ni svjetla.

Nekoliko ih je počelo raditi u našoj kući, izrađujući puzzle ili druge igračke. Takvi se predmeti prodaju, obično u inozemstvo, a od prihoda mogu platiti studiranje i riješiti razne obiteljske probleme.

Ista je mogućnost ponuđena i određenom broju mladih žena i majki iz bliže okolice. One su počele učeći šivati patchwork tehnikom, prošle su tešku školu preciznoga rada, pa neke od njih šivaju pokrivače, lutke, krpene životinje i sl. Svi se oni bore sa strogošću, točnošću, kao i održavanjem standarda i kvalitete.

Pomaganje

JPEG - 23.7 ko

Svugdje su oko nas obiteljski problemi; bebe koje su slabo zbrinute zbog neukih majki, nesposobnih čak da im osiguraju potrebnu njegu, ljudi koje je život ranio, potpuni nedostatak novca pri kraju mjeseca…da ne spominjemo toliko raznovrsnih prevaranata. Mi ne možemo učiniti sve, moramo izabrati.

Posebno zbog toga što želimo biti prisutni i izvan granica naše četvrti. Uključeni smo u projekte s izbjeglicama, zatvorenicima, ljudima koji su seropozitivni. Ohrabrujemo stvaranje neformalnih, pristupačnih škola kako bi se nadoknadile slabosti u sustavu javnog školstva. Angažirani smo i u lokalnoj crkvi, organiziramo molitve u različitim župama, posjećujemo druge dijelove države i susjedne zemlje. Nema granica.

Ali kako možemo pomoći? To je uvijek veliko pitanje. Kako možemo poduprijeti, osposobiti ove ljude da ustanu i stoje samostalno, dajući im samo lagani poticaj i ništa više. Ukoliko «asistiramo» paraliziramo ih, ljudi će postati naši klijenti, naši paraziti. Ima onih koji ne traže ništa više. Treba nam ogromna osjetljivost i razbor kako bismo učinili samo nužno, niti previše, niti premalo, svaki put. Možda ponekad i uspijemo, najviše kada probleme pokušamo riješiti zajednički.

Usporedba

Istovremeno, ne smijemo si dopustiti da budemo živi pojedeni. Moramo «biti ondje», doista prisutni, u kući punoj mira, ne onoj u kojoj smo cijelo vrijeme nadvladani ili na rubu. Prioritet, dakle, ostaje izgradnja žive zajednice, bez koje ne bismo bili ništa i ne bismo bili sposobni ni za što. Ono što je najvažnije, prvo i osnovno, uvijek je onaj znak koji možemo pokazati kao grupa ljudi koji su vrlo različiti jedan od drugoga po nacionalnosti, vjerskim korijenima i dobi, a koji su ne samo sposobni živjeti zajedno, nego koji, kvalitetom svoje pažljivosti jednoga prema drugome i bratskim životom, otvaraju mjesto gdje i drugi mogu doći utažiti svoju žeđ. Ljudi koji su ovdje zajedno jer su primili isti poziv od Krista.

Islam

Kao i u svim područjima Senegala, i naši su susjedi većinom muslimani iako je kršćanska manjina dosta živa. U današnje vrijeme, puno problema, možda nije jednostavno tako živjeti u susjedstvu gdje je 90% muslimana. A opet, to može biti tako prekrasno. Naravno, u početku je bilo i primjedbi. «Tko su ovi «toubabsi» (Europljani) koji su došli živjeti s nama? Što kane kada čuvaju našu djecu? Neće li ih pokušati preobratiti poput ostalih koji su to činili?»

Trebalo je proći neko vrijeme da zadobijemo povjerenje roditelja, posebno onih starih «stupova džamije» koji kontroliraju četvrt. Riječi ne koriste; u sredini poput ove ne znače puno. Samo uistinu nesebična djela, ustrajnost u stavu poštovanja vjere drugih ljudi, dopustili donijeli su nam povjerenje, tako da su i oni najrezerviraniji dopustili svojoj djeci da dođu u našu kuću. Prije su i oni zatvarali ulaz.

Što danas implicira život unutar muslimanske populacije? Prije svega, promatrati te vjernike prepoznajući Božje djelo u njima, priznajući vrijednost njihove vjere, poštujući autentičnost njihove molitve. I zatim pokazati lice Crkve koja nije arogantna, lice u kojem se može opaziti nešto od Kristova života, u onima u kojima On živi.

Još nismo dosegli razini međuvjerskog dijaloga. Naši su susjedi jednostavni ljudi, obično s malo obrazovanja, ali s vjerom. Ima predivnih prijateljstava koja nastaju s nekima, u kojima ponekad ima podsjećanja na našu zajedničku pripadnost Abrahamovim potomcima. Zajedno učimo vjerovati jedni drugima, razoružavajući tvrdoglave predrasude s obje strane, pripremajući dan kada stvari mogu otići dalje.

Trebali bismo pomagati i mjesnim kršćanima, koji se u cjelini prilično dobro slažu sa svojim muslimanskim bližnjima, izdići se iznad određenih strahova, određenih nesporazuma koji su uglavnom zajednički objema stranama. Senegal, u kojem postoji jedinstveno miran odnos između dviju religija, mogao bi otići puno dalje.

Djeca

Naš su najveći izvor sreće u ovoj pustolovini bratstva koje živi u Dakaru djeca. Njihova vjernost, privrženost, entuzijazam; oni sa sigurnošću vjeruju da im mi pomažemo, i to može biti donekle točno. No, kad bi samo znali koliko oni pomažu nama, bili bi jako iznenađeni.

Današnja je Afrika puna problema, zasjenjena prijetećim oblacima, i razmišljanje o budućnosti često stvaraju osjećaj panike. No, život usred ovog vrtloga djece pune energije i elastičnosti, koji su opet na nogama čim padnu, onemogućava nam stvarno razočaranje. Oni ponovno pale našu nadu.

Molitva

JPEG - 35 ko

Svake večeri lokalni kršćani, osobito djeca, ali i mladi i neke žene, dolaze moliti s nama. Ponekad je naša kapelica navečer premala, pa smo uredili unutarnje dvorište kuće, s prostiračima za djecu, iznijeli smo male stolice, knjige, svijeće i ikone. Tamo smo stvorili lijepu kapelicu, čiji je strop zvjezdano nebo…ispresijecano velikim šišmišima i glasnim zujanjem komaraca.

Neka djeca nikad ne propuštaju niti jedan dan i pjevaju iz srca. Kako su godine prolazile, pjesme iz Taizéa prevedene na wolof lagano su se prilagodile ritmu tam-tama; njihov stil ponavljanja savršeno se uklapa u mjesnu kulturu. Za vrijeme šutnje, čitav život četvrti, s dovikivanjima, žamorom, pozivima na molitvu iz džamija, dolazi nastaniti našu molitvu.

JPEG - 25.9 ko

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article6336.html - 2 June 2020
Copyright © 2020 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France