Vrijednost tišine

Tri puta na dan na brežuljku Taizéa sve stane: rad, proučavanje Biblije, razgovori. Zvona zovu sve u crkvu na molitvu. Stotine, ponekad tisuće mladih iz raznih zemalja širom svijeta, mole i pjevaju s braćom zajednice. Biblija se čita na više jezika. U središtu svake zajedničke molitve jedan dugi čas tišine posebna je prilika za susret s Bogom.

Tišina i molitva

Ako pratimo najstariju knjigu molitava, biblijske Psalme, primjećujemo u njima dva osnovna oblika molitve. Jedan je tužaljka i vapaj za pomoći, a drugi zahvala i slavljenje Boga. Na jedan skriveniji način postoji i treći oblik molitve, bez prošnji ili izričitih izraza hvale. Psalam 131, na primjer, nije drugo no sama smirenost i povjerenje: «Ja sam se smirio i upokojio dušu svoju... U Gospodina se uzdaj odsada dovijeka.»

Katkad molitva utihne, jer jedno mirno zajedništvo s Bogom može bez riječi. «Ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke... duša je moja u meni.» Kao zadovoljno dijete koje je prestalo plakati u majčinim rukama, tako «moja duša u meni» može biti u Božjoj prisutnosti. Onda molitva ne treba riječi, možda čak ni misli.

Kako postići unutarnju tišinu? Ponekad utihnemo, ali, u dubini, vodimo rasprave, suprotstavljamo se izmišljenim sugovornicima ili se borimo sa samim sobom. Održati svoju dušu mirnom pretpostavlja svojevrsnu jednostavnost. «Ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene.» Biti u tišini znači uvidjeti da svojim brigama ne mogu mnogo učiniti. Biti u tišini, to znači povjeriti Bogu ono što je izvan mog domašaja i mojih snaga. Trenutak tišine, čak i vrlo kratak, je poput šabatnog počinka, svetog zastanka, primirja brigâ.

Uznemirenost naših misli može se usporediti s olujom koja je uzdrmala lađu učenikâ na Galilejskom moru dok je Isus spavao. I nama se događa da smo izgubljeni, tjeskobni, nesposobni da se sami umirimo. Ali Krist je jednako sposoban doći nam u pomoć. Kao što je zaprijetio vjetru i moru i «nasta velika utiha», tako on može smiriti naše srce kad je uznemireno strahom i brigama (Marko 4).

Ostajući u tišini, uzdamo se u Bogu. Jedan psalam napućuje da je i tišina jedan oblik slavljenja Boga. Uobičajeno čitamo prvi stih Psalma 65: «Bože, tebi dolikuje hvalospjev». Ovaj prijevod slijedi grčki tekst, dok hebrejski tekst tiskan u većini Biblija glasi: «Bože, tebi je šutnja hvalospjev.» Kada prestanu riječi i misli, Bog je slavljen u tihoj začuđenosti i udivljenosti.

Riječ Božja: grmljavina i tišina

Na Sinaju, Bog je govorio Mojsiju i Izraelcima. Grmljavina, munje i sve glasniji zvuk trube prethodile su i pratile Riječ Božju (Izlazak 19). Stoljećima kasnije, prorok Ilija vratio se na isto brdo Božje. Tamo je proživio iskustvo svojih predaka: olujni vihor, potres i oganj, i bio je spreman slušati Boga kako govori u grmljavini. Ali Gospodin nije bio niti u jednoj od uobičajenih pojava svoje moći. Kada presta velika buka, Ilija ču «šapat laganog i blagog lahora» i tada mu Bog govoraše (1 Kraljevima 19).

Priča li Bog jakim glasom ili lahorom tišine? Treba li za primjer uzeti narod okupljen u podnožju Sinaja ili proroka Iliju? Ovo je vjerojatno pogrešna dvojba. Zastrašujuće pojave koje prate dar deset zapovijedi naglašavaju njihovu važnost. Čuvati zapovijedi ili ih odbaciti, pitanje je života ili smrti. Onaj tko vidi dijete kako trči ravno pod auto, ima jako dobar razlog da povikne što jače može. U istovrsnim situacijama, proroci su navještali riječ Božju tako da su se uši tresle.

Riječi izrečene glasno se čuju, one su dojmljive. Ali mi dobro znamo da one jedva dotiču srca. Umjesto prijema, one nailaze na otpor. Ilijino iskustvo pokazuje da Bog ne želi dojmiti, već biti shvaćen i primljen. Bog je izabrao «šapat blage tišine» kako bi govorio. To je paradoks: Božja tišina govori.

Kada riječ Božja postane «šapat blage tišine», ona je učinkovitija više nego ikad da promjeni naša srca. Olujni vihor na brdu Sinaju lomio je hridi, ali Božja tiha riječ sposobna je razbiti ljudska kamena srca. Za samog Iliju iznenadna tišina bila je vjerojatno strašnija od vihora i grmljavine. Glasna i moćna očitovanja Božja bila su mu na neki način poznata. Božja tišina je ta koja zbunjuje, jer je potpuno drugačija od svega što je Ilija poznavao do tada.

Tišina nas priprema na novi susret s Bogom. U tišini Božja riječ dopire do skrovitih kutaka našeg srca. U tišini ona se pokazuje «oštrija od svakog dvosjekla mača, prodire dotle da dijeli dušu i duh» (Hebrejima 4,12). U tišini se prestajemo skrivati pred Bogom, te svjetlo Kristovo može zahvatiti i izliječiti i preobraziti čak i ono čega se stidimo.

Tišina i ljubav

Krist kaže: «Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!» (Ivan 15,12). Mi trebamo tišinu kako bismo mogli primiti ove riječi i provesti ih u djelo. Kad smo uznemireni i nespokojni, puni smo argumenata i razloga da ne praštamo i da ne ljubimo odviše lako. Ali kada «se smirimo i upokojimo svoju dušu», ovi razlozi postaju beznačajni. Ponekad možda izbjegavamo tišinu, više volimo bilo kakvu buku, riječi ili razonodu, jer unutarnji mir je rizična stvar: čini nas praznima i jadnima, rastače gorčinu i pobune i vodi nas do dara samih sebe. Tiha i jadna, naša srca su preplavljena Duhom Svetim, ispunjena bezuvjetnom ljubavlju. Na ponizan, no siguran način, tišina nas vodi ljubavi.

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article574.html - 17 September 2019
Copyright © 2019 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France