Portret

Sveti Ivan Zlatousti
(344. – 407.): zapanjujuća modernost

Pismo iz Kalkute navodi tekst sv. Ivana Zlatoustog koji podsjeća na neraskidivu vezu između Euharistije i solidarnosti s najsiromašnijima:

«Želite častiti Spasiteljevo tijelo? Isti onaj koji je rekao ‘ovo je tijelo moje’ također je rekao i ‘vidjeli ste da sam gladan, a niste me nahranili. Ono što ste odbili jednom od mojih najmanjih, meni ste odbili!’ Dakle, častite Krista dijeleći svoju imovinu sa siromašnima». (Propovijed 50 o Mateju)

Tko je bio taj čovjek, kojega kršćanski Istok naziva «Zlatoustim», zbog njegovog poetskog dara u izražavanju molitve? Koji su dijelovi njegovog života još uvijek ohrabrujući za nas danas?

Ivanov je život imao tri smjernice: izvanrednu sposobnost strastvenog objašnjavanja Kristove radosne vijesti u jeziku kulture njegovog vremena; snažan naglasak na socijalne posljedice Evanđelja te trud da se slavljenje učini lijepim, a teološko razmatranje prenese u poetski oblik.

Ivan je rođen u Antiohiji, u današnjoj Turskoj, u aristokratskoj obitelji. Pod dubokim utjecajem majčine vjere studirao je Sveto pismo, a podučavali su ga učitelji antiohijske škole koji su biblijsku misao željeli prevesti u grčke kategorije, a da se ne izgubi originalno značenje.

Čim je mogao, napustio je svoju majku, koja ga je željela zadržati uz sebe kao «kućnog redovnika» te otišao u brda kako bi započeo samotan život u molitvi, potpuno odijeljen od društva. Tada se javila kriza savjesti: je li nužno pobjeći od društvenih problema kako bi se ostalo čistim i privrženim Evanđelju ili umjesto toga treba otići u svijet i prenijeti mu ljubav Krista, «prijatelja ljudi», kako je volio ponavljati. Na kraju je odabrao vratiti se iz svoje potpune odvojenosti od svijeta, otišao je natrag u Antiohiju gdje je 386. godine zaređen za svećenika. Postao je poznat po svojoj sposobnosti da biblijski tekst poveže s pitanjima običnih ljudi. Ponekad je, ohrabren odobravanjem i pljeskanjem svojih slušatelja, mogao govoriti dva sata bez prestanka.

Kao odgovor na luksuz i dokolicu bogatih, naglašavao je važnost zadržavanja zajedničkih stvari, posla te potrebe za oslobađanjem robova; pozivao je na pojedinačno i zajedničko dijeljenje (čak je izmislio i plan kako iskorijeniti siromaštvo u Antiohiji). Solidarnost je za njega, više nego samo rad s dobrim namjerama, bila sakrament, znak istinske Kristove prisutnosti u našem svijetu. Često govoreći o Isusovim riječima «što učiniste jednom od ove najmanje braće, meni učiniste», zaključio je da je siromah «drugi Krist» i da “sakrament oltara” mora biti nastavljen «na ulici» preko «sakramenta bratstva».

Usprkos samome sebi, zbog svojeg govorničkog talenta, Ivan je 397. godine izabran za nadbiskupa glavnog grada Istočnog carstva. U Konstantinopolu je, brižan prema ljudima, umnožio broj bolnica i prihvatilišta, propovijedao Radosnu vijest po selima, pa čak i Gotima koji su živjeli u regiji.

Zauzeo je vrlo hrabra politička stajališta, suprotstavljajući se ministru koji je htio ukinuti pravo na azil, a kasnije ga štiteći od pobune kad je, osramoćen, potražio utočište u bazilici. Pokušao je viši kler učiniti poniznijim i podsjećao je carski dvor na zahtjeve Evanđelja.

Sve je to bilo previše za njegove neprijatelje koji su ujedinili snage i 404. ga godine protjerali
u Armeniju. Tamo je ostao tri godine u kućnom pritvoru. Ipak, njegova korespondencija i brojni posjetitelji, među kojima mnogi iz Antiohije, zabrinjavali su moćnike koji su ga deportirali još dalje, na obale Crnog mora. Iscrpljujući put prešao je pješice. U Komani se, potpuno iscrpljen, pripremio za smrt, obukao bijelu odjeću, primio pričest, pomolio se za one oko sebe i predao svoj duh govoreći: «Slava Bogu na svemu».

Nekoliko pitanja kako bismo dopustili da Ivanov život odjekne u našem:

- Njegov mu poziv nije uvijek dopuštao da ispuni želje svoje majke: moram li i ja ponekad ići protiv onog što drugi ljudi očekuju od mene?

- Kada je riječ o «sakramentu bratstva»: koje mjesto drugi ljudi i njihove potrebe imaju u mom životu?

- Svoj je redovnički zavjet, naposljetku, živio usred društva: koje ja obveze imam u društvu? Gdje je danas mjesto kršćana u političkom životu zemlje? Je li ponekad nužno, u ime vjere u Krista, oduprijeti se vlastima ili trenutnim trendovima?

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article4966.html - 16 December 2019
Copyright © 2019 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France