Crkva i država

Što nam Biblija govori o stavu vjernika prema širem društvu?

Biblija se ovim pitanjem bavi kroz temu grada. U Knjizi postanka gradovi se promatraju s nepovjerenjem. Kain, nasilnik, prvi je izgradio grad (vidi Postanak 4,17). Babilon i Sodoma mjesta su gdje ljudi traže lažnu samostalnost, okrećući leđa Izvoru svojeg postojanja. Vjernici, naprotiv, hode Abrahamovim stopama (vidi Postanak 12,1-4) i žive kao hodočasnici na putu prema drugim obzorima, jedino s vjerom kao putokazom.

Kasnije se javlja drugi grad: Jeruzalem, Grad mira, utemeljen ne na ljudskom samouzdizanju, već na Božjem obećanju. Njegovo postojanje pokazuje da nas vjera ne poziva na bijeg iz ovosvjetovnih stvarnosti, već nas vodi na novi put zajedničkog života u pravdi i solidarnosti.
Ipak, to se ne događa samo po sebi. I Jeruzalem može biti nevjeran svome pozivu, ako oni koji u njemu žive ne slijede puteve Gospodnje. Sprovodeći nepravdu, «kćer Sionska» postaje bludnicom (vidi Izaija 1,21-23). A ipak vjernici i dalje čeznu za pravednim kraljem koji će doći, poslanikom Božjim koji će očistiti grad i učiniti ga svjetionikom i privlačnim čitavome svijetu (vidi Izaija 2,2-4).

Isusovi su učenici u svome Učitelju prepoznali tog pravednog kralja. No Isus, koji je umro kao odbačenik izvan gradskih zidina (vidi Hebrejima 13,12-14), nije utemeljio nikakvo ljudsko kraljevstvo. Njegovi su sljedbenici nastavili biti «pridošlice i putnici» (1 Petrova 2,11) posred društva ravnodušnog, pa i neprijateljski raspoloženog prema njihovim nastojanjima. Oni ipak ne ostaju u obrambenom stavu. Odvraćajući se od samoopravdavanja moći, oni nastoje doprinijeti dobrobiti društva u koje ih je Bog postavio.

Posljednja biblijska knjiga sagleda čitavu ljudsku povijest kao priču o dva grada. Babilon, zadivljujuć u svojoj moći i slavi, ipak će nestati u tren oka (vidi Otkrivenje 17-18). Tada dolazi Novi Jeruzalem, utemeljen na patrijarsima i apostolima (vidi Otkrivenje 21-22). Ako Grad Božji još nije očitovan u svom svojem sjaju, on nije ni samo nada u budućnost. Živeći vrijednosti Evanđelja ovdje i sada, stvarajući zajednice u kojima muškarci i žene različita podrijetla žive zajedno kao braća i sestre, učenici Kristovi nude konkretnu alternativu svijetu koji zaboravlja svoj iskon i svoj cilj. Oni se ne zadovoljavaju stavom odbijanja, već postaju sol i svjetlo ljudima blizima i dalekima.

Kako sveti Pavao može reći da «tko se suprotstavlja vlasti, Božjoj se odredbi protivi» (Rimljanima 13,2)?

Prema nekima ovaj prijeporni odlomak iz Poslanice Rimljanima veliča poslušnost Državi i zabranjuje otpor. Drugima je upravo stoga odlomak u neskladu s porukom Isusa Krista koji je nevještao potpuno oslobođenje ljudi.

Je li se sveti Pavao u tom pogledu otklonio od Isusa? Pavao nije bio sistematski teolog, već prije svega pastir i misionar. Njegove su Poslanice neizbježno obilježene kontekstom u kojem su pisane. Rimljanima je Pavao pisao u presudno vrijeme, upravo nakon što je Neron kao vladar nasljedio svog ubijenog oca. Mladi se car okružio mudrim savjetinicima i započeo uvođenje političkih promjena. Uz to, njegov je otac Klaudije nekoliko godina ranije protjerao iz Rima sve Židove, zbog pobuna za koje ih je smatrao odgovornima. Kršćani židovskog podrijetla upravo su se bili vratili u glavni grad. Pavao snažno osjeća da Kristovi sljedbenici trebaju učiniti sve kako bi pokazali svoju podložnost. Izbjegavati im je poticanje sumnji koje su ljudi prema njima nosili, još više stoga što su neki od njihovih običaja i stavova očito mogli zbuniti.

Ustvari, Pavlove upute slušateljima ne udaljavaju se od ostatka Novog Zavjeta. Plaćati im je poreze, činiti više dobra nego zla i priznati da sav autoritet dolazi od Boga. Iako se njegova posljednja preporuka može uporabiti kao opravdanje za despotsku politiku, ona je zapravo ograničenje zloporabi moći. Kralju je spoznati da on nije krajnje nadležan i stoga ne može samovoljno vladati.

Upravo je to smisao riječi koje Isus upućuje Ponciju Pilatu kada ga rimski vladar nastoji zadiviti svojom moći: «Ti ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor.» (Ivan 19,11).

Biblija stoga nije dvosmislena. Bog nije samo Gospodin male skupine izabranih, već Stovritelj i Gospodar sviju, čija se snaga često iskazuje i prividnom slabošću i nadaleko nije od sviju prepoznata. Budući da se njih tiče cjelina društva, kršćani imaju pravo, pa i dužnost, podići svoj glas kad se prekrše zahtjevi pravde. Ipak, nije im nametnuti svoje stavove mjerama suprotnim Evanđelju. I prvotni im cilj nije ljudski uspjeh, već pravo svjedočanstvo, znajući da su pozvani slijediti isti put kojim je išao Krist: «Neka nitko od vas ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili zločinac, ili makar kao i nametljivac; ako li kao kršćanin, neka se ne stidi, nego slavi Boga zbog tog imena.» (1 Petrova 4,14-15).

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article4418.html - 10 December 2019
Copyright © 2019 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France