Euharistija s gledišta kršćana drugog stoljeća

Stručnjak za rane kršćanske zapise ukazuje kako prva pismena rasprava o Euharistiji potiče iz devetog stoljeća. Prije toga vremena Euharistija, iako se često spominje i pridaje joj se najveća važnost, nikada nije bila predmet neovisnog djela. Prvi kršćani Euharistiju nikada nisu promatrali odvojeno. Uvijek je bila povezana s čitavim otajstvom vjere i uistinu predstavljala njen spoj. Ako se ispituje važan vid vjere, Euharistija će služiti kao uporna točka koja će pokazati jesmo li na pravom putu ili ne. Stoga je, u drugom stoljeću, sv. Irenej lyonski mogao reći: «Naš način razmišljanja sukladan je Euharistiji i Euharistija zauzvrat potvrđuje naš način razmišljanja.» Slijedeći Ireneja na tom putu, bivamo vođeni u srce vjere.

Dobrota stvorenja

Suočen s duhovnim težnjama koje potcjenjuju vidljivi svijet smatrajući ga rezultatom pada, veliki je lyonski biskup u Euharistiji vidio potvrdu dobrote stvorenja. Kako tu dobrotu možemo stavljati u pitanje kad je, kako Irenej piše, «Isus uzeo kruh koji dolazi od stvorenja, zahvalio i rekao: Ovo je moje tijelo. I isto s čašom, koja dolazi od stvorenja, koju prozva svojom krvlju…» (AH Knjiga IV, 17,5). Euharistija ne potvrđuje način razmišljanja koji pokazuje prezir prema stvorenju. Ona naprotiv izražava plemenitost materijalnog svijeta.

Uskrsnuće tijela

Irenej se priziva na Euharistiju kako bi održao vjeru u uskrsnuće tijela. U drevnom su svijetu kršćani ismijavani zbog svoje vjere. Oni koji su na njih s visine gledali, sebe su smatrali stvarno duhovnima. S tom smo raspravom u središtu Kristove vjere i kršćanskog gledišta na svijet, no i ljudi i života koji smo pozvani dijeliti s Bogom.

Kako bismo pronikli o čemu se u raspravi uistinu radi, moramo razumjeti da uskrsnuće tijela nije molekularna stvar. Sveti Pavao koji snažno potvrđuje uskrsnuće tijela zna da će se sve preobraziti: «Što siješ, ne siješ tijelo buduće, već golo zrno»(1 Korinćanima 15,37). Tu je stoga novo tijelo, tijelo slave i u tom smislu postoji prekid, no moramo govoriti i o stalnosti jer biljka pšenice uistinu dolazi od sjemena.

Prostor za različitost u Bogu

Tijelo je osoba u svojoj osobnoj povijesti. Potaknuti vjerom u Uskrislog Krista koji je na Uzašašće zauvijek ušao u Boga svojim tijelom slave (ljudski život za njega nije bila zagrada), prvi su kršćani navedeni na shvaćanje da je povijest svake osobe u Bogu prihvaćena: postoji prosor za najosobnije, za ono jedinstveno u svakom čovjeku, za sve što se ne kosi s ljubavlju. Najpotpunije jedinstvo zamislivo s Bogom nije nauštrb razlika. Ako Bog svakoga od nas zove imenom, to znači da i mi, u svom životu s njim, možemo činiti isto. One koje smo ljubili susrest ćemo ponovo. Hranjen vjerom ranih kršćana, Dostojevski je na kraju Braće Karamazova mogao napisati: «Ustat ćemo i opet ćemo se vidjeti; presretni, pričat ćemo jedni drugima što se dogodilo.» Odbijanje uskrsnuća tijela značilo bi izobličiti Boga Evanđelja i njegov naum za ljude, jer Bog ne samo da tolerira razlike već ih i želi, goji ih i daje im budućnost.

Irenej je bio uvjeren: «Kako mogu tvrditi da tijelo nije sposobno primiti dar Božji u vidu vječnog života, kad je hranjeno krvlju i tijelom Kristovim?» (Vidi AH Knjiga IV, 18,4). Po Euharistiji, život uskrslog Krista ne samo da dodiruje naše misli, ne ulazi u naše uši samo kao misao. Ta hrana usitinu ulazi u naše tijelo. Irenej naglašava da kršćani navještaju «na skladan način zajedništvo i jedinstvo tijela i Duha. Jer kao što kruh koji dolazi od zemlje primivši zaziv od Boga više nije obični kruh već Euharistija, sastavljena od dvojakoga – zemaljskog i nebeskog, na isti način i naša tijela, sudjelujući u Euharistiji, nisu više pokvarljiva jer imaju nadu uskrsnuća» (AH IV 18,5).

Razabiranje poziva stvorenog svijeta

Sudjelovanje u Euharistiji tako postaje način navještanja da svijet ima smisao. Vjernici u njoj razabiru zvanje svog stvorenja koje nije predodređeno umrijeti nego biti preobraženo, jer Euharistija pjeva pobjedu života. Uistinu je potrebno proći kroz smrt, jer se tamo zbiva preobrazba. No sjeme je posijano u kršćaninu kojeg je Irenejev prethodnik, Ignacije antiohijski, misleći na Euharistiju nazvao «lijekom besmrtnosti». Primanje Euharistijskog tijela Kristova, njegova uskrslog života, znači biti primljen u prostor gdje smrt više ne postoji i gdje Duh objavljuje «što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube» (1 Korinćanima 2,9).

Euharistija i društvena odgovornost

Prisutan već i u Irenejevim napisima, još se jedan vid Euharistije naširoko obrađuje u djelima Otaca trećeg i četvrtog stoljeća. Slaviti Euharistiju znači postati svjesnim naših društvenih odgovornosti. Ako sudjelujući u Euharistiji postajemo Tijelom Kristovim, ako smo uistinu udovi jedni drugima, tada se više ne možemo ponašati kao da nas se potrebiti ne tiču. Stoga među prvim kršćanima nastaje tradicija prinošenja darova za siromašne (to je postala limosina), jer u kršćanstvu svo istinsko otajstvo vodi izvođenju konkretnih djela.

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article2414.html - 15 December 2019
Copyright © 2019 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France