Religije i Evanđelje

Tiče li se Evanđelje samo kršćana?

Prema Kristovim riječima, Evanđelje je za čitavo čovječanstvo: «Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju» (Marko 16,15). No pomisao na misionarstvo mnoge dovodi u nezgodan položaj. Mora li čitav svijet prihvatiti kršćanstvo? Ne skriva li misionarska djelatnost želju za vlašću? Širenje kršćanstva nekad je išlo ruku uz ruku s osvajačkim ratovima. Isus je svoje učenike poslao «kao janjad među vukove» (Luka 10,3), no neki su se kršćani ponašali kao vukovi među janjcima.

Možda su iz tog razloga brojni kršćani postali oprezni. Naučili smo ne suditi druge religije. I mi kršćani na prvom mjestu moramo Evanđelje shvatiti ozbiljno. Tako se neki ljudi čak pitaju: kako svjetski mir dijelom ovisi o uzajamno poštujujećem suživotu različitih religijskih zajednica, ne bi li bilo najbolje da svatko zadrži svoja uvjerenja za sebe i dopusti drugima da prema svojoj tradiciji nađu svoj put?

Evanđelje u izvornom smislu riječi nije religijska poduka. Evanđelje znači «radosna vijest». Vijest nije nešto što se naučava, već prenosi. U starome je svijetu, na primjer, rođenje ili ustoličenje novog vladara bilo proglašavano kao «radosna vijest». I u Bibliji Evanđelje najavljuje početak vladavine. No ovdje je kralj Bog. Isus i njegovi učenici proglašavali su kraljevstvo Božje. Evanđelje je «radosna vijest kraljevstva» (Matej 4,23; 9,35; 24,14).

Bog vlada: to je radosna vijest koja obećaje budućnost svim narodima zemlje. Ako je Bog kralj, onda zakon džungle i očaja neće imati posljednju riječ. Božje je kraljevstvo otajstvo (Marko 4,11), ali nije apstraktni pojam. Prvi su ga kršćani prepoznali u Isusu koji je svoj život dao na križu: «Odsada kraljevstvo pripada našem Bogu i vlast njegovu Kristu» (Otkrivenje 12,10). Božje kraljevstvo je ljubav kojom je Isus ljubio. To je Duh Božji koji tu istu ljubav šalje u ljudska srca (vidi Rimljanima 5,5). Evanđelje nas uvjerava da, unatoč trenutnim prividima, budućnost pripada onima koji ljube i koji praštaju.

Ta se nada tiče čitavog čovječanstva. Stoga je rani krščani nisu mogli zadržati za sebe. Oni su bili javni svjedoci «pred upraviteljima i kraljevima» (Marko 13,9) i «sve do kraja zemlje» (Djela 1,8). Navještati Evanđelje ne znači širiti religiju nadređenu drugima. To jednostavno znači ne šutjeti o našoj nadi miru.

Kakav stav prema drugim religijama zahtjeva od nas kršćanstvo?

Brojni kršćani danas žive uz članove drugih vjerskih zajednica. U vrijeme kad je selo, grad ili čitava zemlja bila kršćanska, odnos s drugim religijama bio je u prvom redu teoretsko pitanje. Danas je to pitanje sve važnije u svakodnevnom životu.

Za vrijeme apostola Pavla kršćani u Rimu isto nisu živjeli u kršćanskom društvu. On im je pisao: «Ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa svim ljudima» (Rimljanima 12,18). Te nas riječi potiču da činimo sve što možemo kako bismo smanjili napetosti i izbjegli konflikte. Mirni suživot nikada ne ovisi samo o jednoj od strana. No Pavao ustraje na tome da, u pogledu mira, kršćani trebaju barem činiti ono što je do njih.

Za zajednički život u trajnom miru nije dovoljna tolerancija. Poštivati druge ne znači samo ostaviti ih na miru. To znači i zanimati se za njih. Tvrdnja da svatko ima svoja uvjerenja o kojima se ne raspravlja može biti suptilna vrsta prezira. Je li istinski susret s nekim uistinu moguć ako je iz njega isključeno ono što je osobi najdragocjenije? Sa svojim prijateljima dijelimo ono što nam daje nadati se i živjeti. Kršćani ne mogu šutjeti o činjenici da je Krist njihova nada i njihov život. «Budite uvijek spremni na odgovor svakomu tko od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama» (1 Petrova 3,15).

Kako se svaka religija bavi apsolutnim i kako se ono apsolutno razlikuje od jedne religije do druge, religije sadrže potencijal za sukob. Trebamo li stoga nastojati uskladiti različite religije uzimajući od svake samo one dijelove s kojima se svi mogu suglasiti? Nastojanje oko sklada nije strano Bibliji: «Zauzimajte se za dobro pred svima ljudima» (Rimljanima 12,17). Međureligijski razgovori doprinose tom traženju zajedničkog dobra. Kada postoji povjerenje među vođama različitih religija, oni se mogu zajedno suprotstaviti nasilju i nepravdi.

No dijalog ne bi bio iskren kada bi od sugovornika zahtjevao da se odreknu apsolutnog koje karakterizira religije kao takve. Što se kršćana tiče, ne možemo zanijekati činjenicu da je u središtu naše vjere Isus Krist, «jedan posrednik između Boga i ljudi» (1 Timoteju 2,5). Ta činjenica ne da onemogućuje iskreni razgovor, već nas na njega obvezuje, jer Isusa jedinstvenim čini njegova poniznost. On je postao slugom sviju. On je uzeo posljednje mjesto. Stoga u njegovo ime ne možemo gospodariti drugima, već im samo pružiti dobrodošlicu i dati da je oni pruže nama.

Pismo iz Taizéa: 2005./3

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article2279.html - 2 June 2020
Copyright © 2020 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France