Moldavija, veljača 2016.

Vratite se u proljeće!

Jedan od braće ove je godine proveo tjedan u posjetu Republici Moldaviji.

O nekim zemljama slušamo uvijek. O drugima čujemo samo kada postoji problem. A neka mjesta se čine skoro nevidljiva, toliko da mnogi ne znaju ni da ta mjesta doista postoje: »Moldavija – nije li tamo Tintin pošao pronaći žezlo kralja Otakara? Zar je to stvarna zemlja?«

To je samo po sebi bio dovoljno dobar razlog za posjet, kako bismo rekli: »Nismo zaboravili da ste ovdje! Iako smo posljednji puta bili ovdje prije petnaest godina, mislimo na vas i imamo vas u našim molitvama!«

Neki ljudi su naravno čuli za Moldaviju i to ne samo oni iz tog dijela Europe. »Nisu li jako siromašni? Nemaju li strašan problem s trgovinom ljudima? Nije li se tamo dogodio nekakav rat? Nije li dio proglasio neovisnost? O, mislim da su bili na televiziji nekidan – neki ljudi su jurišali na parlament, je li zaista sigurno?« Istina, postoje dijelovi istine u svemu tome...ali iznad predrasuda i stereotipa, kakva je Moldavija zapravo?

Moldavija se nalazi između dva velika susjeda, Rumunjske i Ukrajine, a snažno se osjeća kao da je još uvijek uhvaćena izmedu dva svijeta, zapada i bivšeg SSSR-a . Često podsjeća na politički nogomet, kako u vladi tako i u crkvi.

Kroz susrete s običnim ljudima, zapanjili su me miroljubivi odnosi unatoč razlikama u narodnosti, jeziku i kršćanskoj denominaciji. Nije neobično čuti izmjenu rumunjskog i ruskog u svakodnevnom razgovoru. Iako ne postoje formalno uspostavljeni odnosi između crkvi, mnogo ih je na privatnom planu, unatoč navodnim razlikama. Upravo je tamo vidljivo djelo Božjih ruku- u jednostavnim trenutcima svakodnevnog života.

Naravno, važno je ne poricati napetosti i teškoće života. Iako se čini da velika slika sadrži samo podijeljenost i beznađe, na osobnoj razini moguće je osjetiti zajedništvo među ljudima. Žude za međusobnom pripadnosti jer doista pripadaju jedni drugima. Iako se izgledi zasad čine turobni, Moldavija je prekrasno mjesto. Trajni dojam s kojim sam bio ostavljen je dojam mira.

Raznolikost ljudi koje sam uspio upoznati u tjedan dana bila je zadivljujuća, i to uslijed prijateljstva koja su sklopljena tijekom godina, odnosa s ljudima koji su posjetili Taizé i malim grupama vjernih mladih ljudi koji su prisustvovali Europskim susretima u posljednjih nekoliko godina.

Proveo sam puno vremena u Kišinjevu, glavnom gradu. Fizički, grad i dalje pokazuje da je sagrađen u sovjetskim vremenima, s velikim širokim bulevarima i monumentalnim građevinama, ali to je također jedan od najzelenijih gradova u svijetu – pun ogromnih parkova i avenija s drvoredima. Također možete osjetiti te utjecaje na ljude – društvo je duboko obilježeno nasljeđem komunizma, ali postoji i nešto dublje, u skladu s Božjim stvorenjem, doista živo. Duboka vjera mnogih ljudi snažno svjedoči o tome.

U Katoličkoj župi srdačno sam primljen na nekoliko molitvi, uključujući i prekrasno vođenu molitvu s pjesmama iz Taizéa. Održavani su susreti s mladima i s onim malo starijima. To je mala, ali aktivna vjerna zajednica koja nadahnjuje svojim preporodom, nakon što je ponovno postala zakonita 1990tih.

Jedne večeri dočekali su me mladi iz »Case Concordie« – kuće za djecu i mlade bez roditelja, ili one koji nisu u mogućnosti živjeti kod kuće. Osnovao ju je svećenik iz Austrije i čini veliki dio kulture u zemlji. Sjedeći u podrumu oko vatre, dijelili smo priče i pjesme. Govorio sam o našem radu u Taizéu, a oni o njihovom radu u zajednici. Uživali smo toliko da smo zaboravili počastiti se kolačima koje su kupili!

Druga NGO, u radu sa siročadi i djecom iz osiromašenih sredina, upravo je izgubila prostor. Neustrašivi, uspjeli su pronaći prazan stan te su zauzeti njegovim preuređenjem u mjesto dobrodošlice. To je vidljivo vrijedno truda – mladi se ondje osjećaju kod kuće, sretni su i sigurni. Jedna od grupa je rješavala domaću zadaću uz pomoć nekolicine volontera. Drugi su izrađivali karte za prodaju kako bi podržali projekt. Također je bilo malo vremena za letove aviona od papira kroz hodnike i jednu od najukusnijih jabuka koju sam ikada okusio, koje su neka od djece prikupila u parku.

Uspio sam također posjetiti sela. Ondje su ljudi siromašni, ali prije samog puta, bio sam u kontaktu s dvije pravoslavne župe koje provode zadivljujuće projekte kako bi pomogli ljudima u okolici. Vode socijalne projekte kojima omogućuju vrtiće i opskrbu hrane, ali namjere idu dalje od toga. Dostupni su satovi učenja o ikono-slikarstvu, nedjeljna škola o religiji, davanje krvi za transfuziju, događaji koji promiču svijest o AIDS-u te drugim zdravstvenim teškoćama, ekološkim hodočašćima, volontiranju itd.

U 36 sati koje sam proveo u Transnistriji, na istočnoj obali Dnjestra, imao sam priliku upoznati i moliti se s dvije grupe veoma entuzijastičnih mladih ljudi u Tiraspolu i Ribniti. Jedan od svećenika je odvojio cijeli dan kako bi mi se pridružio na ovom brzom obilasku. Držao se veoma jednostavno i skromno. Najviše me, doduše, impresionirala njegova predanost- Evanđeljem pozvan da napusti svoj dom i služi ljudima u često teškim okolnostima.

Imao sam čast provesti noć u pravoslavnom samostanu. Noul Neamt su uspostavili redovnici pristigli iz drugog kraja Moldavije (ono što je sada Rumunjska). Sa sobom su donijeli tradiciju I učenja duhovnog oca Neamt samostana, svetog Paisije Veličovskog, važne ličnosti u preporodu monasticizma u Moldaviji i Rumunjskoj u 18. stoljeću. Selo je pod kontrolom transnistrijanskih vlasti, s većinom ruskih stanovnika, dok redovnici dolaze iz različitih etničkih sredina, kao nekoć u vrijeme svetog Paisije. Bilo je, stoga, predivno svjedočiti dvojezičnoj liturgiji slavljenoj u samostanu, neprimjetno izmjenjujući rumunjski sa slavenskim jezicima u svakoj pjesmi.

Došavši u zračnu luku Kišinjeva na samom početku putovanja, bilo je sunčano i vedro, neobično toplo za zimsko popodne. »Ovdje je prekrasno«, napomenuo sam mladima koji su me dočekali. »O, kad bi samo vidjeli u proljeće!«, rekli su. Ljudi su ponosni na svoju zemlju, ali žele da ju doživite u najboljem svjetlu!

Ljudi koje sam upoznao često nisu puni nade, ali postoji duboko fundamentalno vjerovanje i nadanje da bi se trebali vratiti uskoro, kada su stvari ljepše. Možda je upravo to dar koji nose posjetitelji – sposobnost viđenja stvari jasnije kada dolaze izvana. Posjetiti nekoga isto je tako dati im dar. Upravo se u tom međusobnom darivanju nalazi Bog. Upravo zato trebamo posjećivati jedni druge.

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article20487.html - 19 September 2019
Copyright © 2019 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France