Proljeće 2016.

Na otoku Lesbosu, s onima koji su bili primorani napustiti svoje Krajeve

Sara Sofia, djevojka iz Portugala koja je provela nekoliko mjeseci kao volonter u Taizéu, trenutno radi u izbjegličkom kampu na otoku Lesbosu. U vrijeme posjeta pape Franje otoku, zajedno s patrijarhom Bartolomejem te nadbiskupom Atene, Hieronymosom, kako bi se susreli s izbjeglicama ondje, objavljujemo dio njezinog iskustva.

Volontiram u izbjegličkom kampu na Lesbosu, u Grčkoj. Moj glavni zadatak je raspodjela odjeće, obuće i higijenskih potrepština onim osobama koje su stigle opasnim prolazom između Turske i Grčke u malom, plastičnom čamcu, uglavnom odjeveni u slabo proizvedene prsluke za spašavanje.

Čujem mnogo priča ljudi koji uspiju doći na Lesbos i upravo su te priče one kojih se prisjećam dugo nakon što ljudi napuste otok i nastave s putom do kopnene Europe, tražeći mjesto gdje su dobrodošli.

Jednom prilikom, upoznala sam dječaka iz Irana čiji je san bio pronaći prijatelje u Europi te igrati nogomet na ulici. Upitao me mislim li da će ljudi biti ljubazni prema njemu i hoće li moći pohađati školu.

Također sam upoznala ženu koja je putovala sama sa svojim sinom i koju su krijumčari nekoliko puta silovali.Ti isti muškarci su fizički zlostavljali i drogirali njezinog sina. Rekla je kako je mnogo puta pokušala skupiti hrabrosti i oduzeti život sebi i sinu kako bi okončala patnju koju trpe, bježeći iz vlastite zemlje koja je uništena ratom.

Jedan dan crtajući s djecom, djevojčica mi je predala rad koji je upravo nacrtala. Jedan crtež je prikazivao njezinu obitelj unutar njihovog doma, iznad kojeg su padale bombe. Drugi je prikazivao čamac u kojemu su putovali, s ljudima u suzama i drugima koji se utapaju u moru.

Teško je riječima opisati moje iskustvo ovdje. Neke noći mi je zadatak pronaći način kako ugrijati 200 ljudi koji čekaju na prijemu u kamp, stojeći u redu na snijegu i temperaturi ispod nule. Neki dan sam morala uskratiti cipele djeci s mokrim i hladnim stopalima, samo zato što sam preostala dva para cipela htjela sačuvati za djecu koja ih nemaju uopće. Katkad moram odbiti vodu odraslima jer preostale tri boce vode želim sačuvati za majke kojima je voda potrebna za mlijeko za dojenčad. Pitam se koliko će me puta ove odluke progoniti kroz život.

Jednom me jedan od izbjeglica upitao: »Znate li da vi pomažete muslimanima?« Mislim da je očekivao kako ću mu prestati pomagati istog trena kada doznam njegovu vjeroispovijest. Kako li mu objasniti da ne postoji »ti« i »ja«, već samo »mi«? Mislim da je upravo to ono što me gura dalje.


Kao što je [brat Alois objavio večeri prije Uskrsa→art20416], »svaki tjedan ove godine, ponudit ćemo mogućnost susreta s mladima koji dolaze u pomoć izbjeglicama diljem različitih zemalja. Također, u tjednu između 28. kolovoza i 4. rujna, [zauzetom za mlade između 18 i 35 godina→art19883], cijelo razmatranje bit će posvećeno temi migracije.«

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article20457.html - 18 February 2020
Copyright © 2020 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France