Mađarska

Prateći izbjeglice

Ferenc, otac obitelji koja je nekoliko godina živjela u Taizéu i pomagala oko prijema odraslih, otišao se susresti s desecima tisuća izbjeglica koji pristižu u Mađarsku. Ferenc je Mađar i priprema tri mlada volontera iz Taizéa koji bi živjeli tamo nekoliko tjedana kao »Mala privremena zajednica«. Ferenc piše:


photo: Kristóf Hölvényi

Stigli smo oko podne s Kristófom, mladim prijateljem fotografom, na granicu Srbije s Mađarskom. Nakon što smo napustili tiho seoce Röszke, iznenada se pred sobom vidjeli šatorsko naselje veliko oko 2-3 ha, s obje strane uske jedva asfaltirane seoske ceste. Bilo je tu šatora svih boja, nekoliko većih šatora, dva staklenika sa susjedne farme preuređena u spavaonice, četrdeset pokretnih sanitarnih čvorova i značajan broj ljudi. To je mjesto dolaska i prijema izbjeglica u Mađarsku. Na ulazu u kamp, najbližem selu, dvojica njemačkih volontera usmjeravala su promet i slala sve automobile prema improviziranom parkiralištu u polju. Propustili su samo nekoliko automobila mađarske policije, ambulantna vozila i dostavne kamione raznih udruga koje su poslale pomoć izbjeglicama.


fotografija: Kristóf Hölvényi

Željezničkom prugom koja okomito presijeca malu asfaltiranu cestu, godinama nije prošao nijedan vlak. Sva sreća, jer je tamo neprekidno prolazilo mnoštvo ljudi. Zamislite si to kao nešto slično dolascima brojnih skupina mladih na Europske susrete: neprekidan tijek hodočasnika koji stižu pješice s juga i odlaze prema sjeveru.

Odmah me sedojmio silan broj obitelji s djecom, ponekad s dojenčadi u kolicima, koja baš i nisu odviše praktična za vožnju po željezničkim pragovima, zatim broj trudnica, baka i muškaraca u poodmaklim godinama, kojima su pomagali mlađi. Proveo sam dobrih pola sata u posvemašnjem šoku: nijem, nepokretan, gutajući suze. Ruksaci su obično bili mnogo manji od ruksaka mladih koji nam ljeti dolaze u Taizé na tjedan dana. Najbolje opremljeni izbjeglice imali su planinarske ruksake, ali mnogi su imali tek plastične vrećice, kao da se vraćaju kući iz kupovine u supermarketu.

Hodali smo s Kristofom sve do granice sa Srbijom, u smjeru suprotnom od nadolazeće rijeke izbjeglica. Ljudi su izgledali iscrpljeno, bojažljivo, ali su se ubrzo počeli smiješiti nakon naših prvih riječi na arapskom ili engleskom jeziku: »Marhaban, assalamu aleikoum, dobrodošli…« Nekoliko metara ispred granice, s mađarske strane, uzdizala se grozna željezna ograda, zid srama, podignut 25 godina nakon pada Željezne zavjese. Toga je dana, mjesto gdje je prolazila željeznica bilo još uvijek otvoreno, jer svi su onuda prolazili. Hodali smo nekoliko stotina metara sa srpske strane granice. Pogranični stražari i nekoliko mađarskih vojnika su nas promatrali bez riječi, ali na srpskoj strani nismo mogli vidjeti nazočnost službenih vlasti. Granični prijelaz između dvije zemlje bio je u žarištu svjetskih medija i mogle su se vidjeti kamere najrazličitijih TV postaja...


fotografija: Kristóf Hölvényi

Vrativši se nazad u Mađarsku razgovarao sam s ljudima iz Mađarskog ureda pri Ujedinjenim narodima i to s visokim povjerenikom za izbjeglice koji je ovamo stigao iz Budimpešte; prebrojavali su izbjeglice na ulasku u zemlju. Među njima je bila i Sirijka koja je stalno ponavljala na arapskom jeziku najvažniju informaciju za novopridošle izbjeglice: »Nakon 10-minutnog hoda naći ćete se u početnom logoru za prijem, tamo ćete naći hranu, liječnike, pojedinačne šatore za odmor, odjeću, cipele za hodanje, deke ako poželite prenoćiti... zatim će vas mađarski plavi autobusi prevesti u izbjeglički smještaj, gdje će vas pozvati da podnesete svoj zahtjev za azil.«

Prema Dublinskom sporazumu, kojega je Mađarska pokušavala više-manje ispoštovati, izbjeglice trebaju predati zahtjev za azil u prvoj zemlji Europske unije u koju stignu. Trebaju popuniti obrazac i ostaviti svoj otisak prsta. Ova zadnja stvar mnoge je preplašila... Tijekom subote, 12. rujna, mađarske vlasti prevezle su autobusima 4 500 ljudi u različite izbjegličke logore, što smo usporedili s brojem ljudi kojeg nam je agencija Ujedinjenih naroda prišapnula oko 22 sata: izbrojali su 11 000 ljudi! Oni koji nisu išli autobusom, išli su kroz polja kukuruza koji je u to doba godine bio vrlo visok. Većina je odlazila izravno krijumčarima koji su ih čekali na obližnjoj benzinskoj stanici (1,5 km dalje). Ponudili su i nama da nas prevezu u Budimpeštu (udaljenu oko 220 km) za 100 eura. Nismo uspjeli saznati cijene prijevoza do Beča ili Münchena. Najsiromašniji su nastavili pješke do najbliže željezničke postaje, ali bi ih često zaustavljala ophodnja lokalne policije.

Bilo je zapanjujuće vidjeti organizaciju prijema izbjeglica, bez neke središnje koordinacije i kako su organizacije svih vrsta zajedno surađivale. Bila je to drugačija slika Mađarske i Središnje Europe, ona koju mediji nisu nužno mogli prenijeti. Vidio sam mlade iz Budimpešte kako pristižu automobilima i nude svoju pomoć. Pet minuta kasnije, dobili bi značku »volonter« na svoju košulju, pa bi se zatim uključili u dijeljenje hrane ili sakupljanje smeća koje se sve više gomilalo na rubovima logora. Uvjeren sam da se nešto istinski ključno počelo zbivati u mađarskom društvu i da bi mnogi danas rado nastavili pružati konkretnu pomoć dugoročnim izbjeglicama. Da, istina je, neki političari se upuštaju u užasne političke igre i smicalice tamo gdje su sada najvažnija stvar skorašnji izbori. Da, mađarski biskupi imaju poteškoća s tumačenjem riječi pape Franje. Da, u narodu vlada strah i potrebno je slušati narod i razumjeti ga. Ali pri tom ima toliko dobre volje, da mnogi na ulicama, na željezničkim postajama i na granici spontano nastoje biti susretljivi i pomagati izbjeglicama. Svi su ovi ljudi pokazali da gostoprimstvo nije tek puka fraza i da je još uvijek duboko prisutno u našem društvu.

Mladi volonteri iz Taizéa koji su stigli nakon što su mađarske vlasti zatvorile granicu 15. rujna vjerojatno više neće viđati tako velike mase izbjeglica koje prolaze kroz Mađarsku, kao što je to bilo u prva tri ili četiri tjedna. Međutim, neki su ljudi još tamo, neki su vraćeni nazad ili su ih druge europske zemlje vratile u Mađarsku, a ostali nastavljaju pristizati iz Srbije, Hrvatske i Rumunske. Krijumčari silno zarađuju na prijevozu izbjeglica. Stoga smo smatrali da je trenutačno najkorisnije doprinijeti programu kojega su inicirali isusovci: »Hospes venit, Christus venit.« (kada gosti dolaze, Krist dolazi.) Taj će program pokušati sljedeće:
1. Prikupiti ponude za pomoć izbjeglicama i tako osigurati hitnu pomoć.
2. Uključiti se u dijalog u mađarskom društvu.
3. Pomoći pri integraciji izbjeglica koje predaju zahtjev za azil u Mađarskoj.

Aktualni projekt

Konkretno, od idućeg tjedna volonteri iz Taizéa odlazit će svakodnevno u nekadašnje sirotište sjeverno od Budimpešte, gdje su okupljene sve maloljetne izbjeglice koje su stigle u Mađarsku bez svojih roditelja. Nadaju se pomoći ovoj djeci koja su sve izgubila i uljepšati im dane.

»Hospes venit, Christus venit«

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article19612.html - 21 October 2019
Copyright © 2019 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France