Razmatranja o radosti, jednostavnosti i milosrđu

Tijekom Okupljanja za novu solidarnost, svakoga jutra brat Zajednice kratkom je biblijskom meditacijom na kraju molitve uvodio u temu dana. Ove meditacije, ovdje objavljene, koristit će se u narednim mjesecima na stranici "Komentari biblijskih tekstova".

Ponedjeljak: Radost odvažnih

Isus reče: »Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu. Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.«
(Matej 13,44-46)

U ove dvije prispodobe o kraljevstvu Božjem Isus ne govori o nekom dalekom mjestu ili vremenu, nego o Bogu koji dolazi baš sada i o Božjoj prisutnosti među nama, danas. »A ipak ti u Svetištu prebivaš, Nado Izraelova!« (Psalam 22,4). Bog vlada na nebesima, ali također postavlja svoje prijestolje i vlada u svom narodu koji ga pjesmama veliča.

»Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi«, »kao kad trgovac traga za lijepim biserjem«. Isus uspoređuje Božji dolazak u naš život i svijet sa srećom otkrivanja i radosti koja nastupa kada naiđemo na nešto predragocjeno, i beskrajno divno.

Neki čovjek ore plugom svoje polje. Najednom njegov plug udari u neku prepreku, međutim, nije to nikakva stijena niti panj. Prisiljen je prekinuti svoj posao, te pogledati izbliza o čemu se radi; na to shvati da je naišao na blago. Ovaj zemljoradnik našao je blago svoga života! Naime, blago neprocjenjive vrijednosti ležalo je zakopano u polju koje je orao, a nitko nije znao za nj.

Junak druge prispodobe je trgovac. Njegov je posao bio da traga za finim biserima i da ih prodaje. Međutim, poput zemljoradnika i on jednoga dana doživi neizrecivu radost. Nalazi nešto daleko bolje od onog što je tražio; dragocjen biser kakvoga nikada ranije nije vidio i koji će mu potpuno promijeniti život.

Seljakovo srce zasigurno je počelo snažno lupati naišavši na blago. Od sada na dalje, život mu je osiguran i neće više morati brinuti. Obuzela ga je sreća, ali nastavlja trezveno razmišljati. Ponovno skriva svoje blago. Nitko ne smije saznati da ono uopće postoji. Želi ga sigurno sačuvati za sebe. Da bi imao dovoljno novca da kupi ovu njivu, prodaje svu svoju imovinu, kupuje njivu i blago je njegovo.

Trgovac biserima jednako je sretan kada nađe biser svoga života, ljepši od svega što je već vidio. On također sve rasprodaje da bi zadobio užitak svome oku i radost svome srcu.

Kako bismo se mi trebali otvoriti kraljevstvu Božjem? Kako bismo trebali dočekati Boga koji dolazi vladati među nama, koji želi ući u naš život i svijet? Božji dolazak stavlja nas pred prilično poseban odabir. Ne radi se o odabiru između dobra i zla. Ono čega se seljak i trgovac odriču nije nešto loše. Naprotiv, odriču se svojih dobara. Radosno se odriču onoga što je dobro radi nečega beskrajno lijepog i predragocjenog.

Kada Bog dolazi u naš život i mi moramo odabrati. Isus nas poziva da odaberemo radost, blago, predragocjeno biserje. Radost ide ruku pod ruku s odricanjem – Isusove riječi to naglašavaju. Radost je junake iz ove dvije prispodobe lišila njihovih dobara. Usudili su se radovati i ta ih je radost navela da rasprodaju svu svoju imovinu.

Krist nas poziva da prednost damo Božjoj radosti, a ne materijalnim dobrima, profitu, našim planovima. Možda se čak dogodi da moramo odabrati radost i odreći se samih sebe. Radost redovito prati zaboravljanje samoga sebe.

Priče o seljaku i trgovcu koji se radosno odriču svojih dobara poučavaju nas do koje nas mjere radost oslobađa.

  • Na mom putu vjere, koje sam blago ili biser pronašao? Što me je oduševilo?
  • Kada me je odricanje od nečega baš usrećilo? Kada me je radost nekako oslobodila?

Utorak: Tuga će se preokrenuti u radost

Isus spozna da su ga htjeli pitati pa im reče: »Pitate se među sobom o tome što kazah:
‘Malo, i nećete me vidjeti;
i opet malo, pa ćete me vidjeti’?
Zaista, zaista, kažem vam:
vi ćete plakati i jaukati,
a svijet će se veseliti.
Vi ćete se žalostiti,
ali žalost će se vaša okrenuti u radost.
Žena kad rađa, žalosna je
jer je došao njezin čas;
ali kad rodi djetešce,
ne spominje se više muke
od radosti što se čovjek rodio na svijet.
(Ivan 16, 19-22)

Vrijeme provedeno s Isusom po svojoj je naravi za njegove prijatelje vrijeme svetkovanja. Već na samome početku Isus im govori: »Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik?« (Matej 9, 15). U gradovima i selima Galileje, slavilo se od mjesta do mjesta, svuda kuda bi Isus prolazio.

Od samoga početka, Isus je veoma zagonetan; njegove riječi nitko ne razumije. »Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će postiti!« Vrijeme svetkovanja će završiti. Uoči svoje smrti na križu, Isus otvoreno govori: »Još malo pa me nećete vidjeti; i opet malo pa ćete me vidjeti.« (Ivan 19) Čitamo ovaj odlomak iz evanđelja tijekom molitve. Isus zna da će uskoro umrijeti. Također zna kako teško će to pogoditi njegove prijatelje. »Zaista, zaista, kažem vam, vi ćete plakati i jaukati.« (Ivan 20)
Međutim, ima tu još nečega osim puke tuge. »Još malo pa me nećete vidjeti; i opet malo pa ćete me vidjeti.« (Ivan 19) Isus je umrijevši otišao, ali se vratio od mrtvih i ukazao se svojim prijateljima – najprije Mariji Magdaleni, a zatim Petru, Ivanu i mnogim drugima.

Kršćanska radost je radost Uskrsa. Ne može ju uništiti ni patnja ni smrt, niti odsutnost Ljubljenoga, odsutnost Boga. Isus je naime rekao: »Vi ćete se žalostiti, ali žalost će se vaša okrenuti u radost.«

Kršćanska radost je radost Uskrsa. Ona nije suprotna tuzi. Uskrsna radost nastanjuje našu bol i tugu. Iznutra ih preobražava: »Žalost će se vaša okrenuti u radost.« Bol i tuga ne uzmiču pred radošću, nego se okreću u radost. Premda se ne okreću baš uvijek u radost, ona ih ipak dotiče i raspaljuje.

Tuga i radost istodobno mogu prebivati u nama – baš poput jesenje jutarnje magle i danjeg svjetla na brežuljku u Taizéu.

Apostol Pavao nam govori: »Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima!« (Rimljanima 12,15). Što bismo trebali učiniti kada smo istodobno zajedno s ljudima koji se raduju i s onima koji tuguju? Ne možemo istodobno pjevati i plakati.

Postoji ipak nešto što možemo nazvati radosnom tugom. Postoji pobjedonosni način radovanja koji tugujuće čini još žalosnijima. Uskrsna radost dovoljno je prostrana da obuhvati i tugu i bol. Ona istodobno tuguje i raduje se, a neutješnim licima vraća smiješak.

Uskrsna radost je poput djeteta rođenog u mukama. Isus govori: »Žena kad rađa, žalosna je, jer je došao njezin čas; ali kad rodi djetešce, ne spominje se više muke od radosti što se čovjek rodio na svijet.« Isus govori o radosti rođenoj iz muke kada govori: »...i radosti vaše nitko vam oteti neće.«

Brat Roger je davno napisao u Pravilu Taizéa: »Ne bojte se biti dionicima iskušenja drugih ljudi, ne bojte se trpljenja, jer često u dubinama bezdana otkrivamo savršenstvo radosti u zajedništvu s Isusom Kristom.«

  • Kako radost može doprinijeti novoj solidarnosti? Kako se možemo radovati s onima koji se raduju i tugovati sa zaplakanima?
  • Kako možemo pomagati jedni drugima u dopuštanju da se radost uvijek iznova rađa, čak i usred naše tuge?

Srijeda: Jednostavnost koja otvara srca

Isus uđe u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: »Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.« On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: »Čovjeku se grešniku svratio!« A Zakej usta i reče Gospodinu: »Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.« Reče mu na to Isus: »Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!«
( (Luka 19,1-10)

Radost, jednostavnost i milosrđe su riječi i stvarnosti, kako ih je brat Roger volio nazivati, kojima se tijekom svog života uvijek iznova vraćao. Osjećao je da nam one pomažu doprijeti do srži Evanđelja i do Boga. Zadnja dva dana razmatrali smo o radosti, a danas prelazimo na jednostavnost. Kako nam jednostavnost može pomoći ući u srž stvari?

Pogledajmo pobliže ovo čitanje iz jutarnjeg evanđelja. Priča započinje tako da nas pripovjedač izravno upućuje u činjenicu kako je Isus upravo prolazio kroz Jerihon i tamo se nalazio Zakej, nadcarinik ili glavni poreznik, veoma bogat čovjek. Nadcarinik je naime bio osoba koja je surađivala s Rimljanima, porobljivačima Židova, i koju su mještani smatrali poslušnikom strane vlasti u zemlji. Pa budući da je bio bogat, bio je zasigurno i korumpiran. Međutim, u priči se ne iznose nikakve pojedinosti u svezi toga nego se pripovijeda što se dogodilo. Ono što slijedi nije ispričano realistički, navođenjem pukih činjenica, nego naprotiv veoma ljudski, čak dirljivo. Bog nas poziva gledati dalje od onog izvanjskog, dalje od prvih dojmova.

Zakej željno želi vidjeti Isusa, međutim, to nije u stanju učiniti zbog silnog mnoštva, pa otrči naprijed i popne se na stablo, poput djeteta, da gleda Isusa kako prolazi kroz Jerihon. Kada Isus stigne do mjesta na kojemu se skriva Zakej, odjednom zastane, pogleda uvis prema Zakeju i zazove ga imenom: »Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.« Možda je Isus upitao ljude tko je čovjek na stablu. U svakom slučaju, prekrasno je zamisliti Zakeja kako sjedi na grani drveta i kako iznenada obasjan radošću žurno silazi sa stabla i prima Isusa u svoj dom.

Malo pomalo pred nama izranja osoba. Njen portret je veoma upečatljiv. Jasno je da Zakej traži nešto više, a ne samo da vidi Isusa u prolazu. Stoga nemojmo misliti kako se Isus pretvara kada kaže da želi proboraviti u Zakejevu domu! Isus je vjerojatno bio znatiželjan i doista ga je želio posjetiti.

Nato su ljudi odmah počeli mrmljati: »Čovjeku se grešniku svratio!« Kao bogati nadcarinik, Zakej je bio skoro isključen iz društva. Ukliješten između carskog režima i nesretnog pučanstva, živeći nepošteno, njegova je situacija vjerojatno bila gotovo nerazrješiva. Zapanjuje kako se Isus najjednostavnijim riječima i jednostavnim gestama zbližio s njime! Ljudi zapravo mrmljaju protiv Isusa, jer Isus čini ono što nitko drugi ne bi učinio.

Događa li se promjena u Zakeju sada, dok mnoštvo negodujući mrmlja ili možda već ranije kada ga je Isus zazvao? Zakej se promijenio. Upravo poput Isusa, sada i Zakej nalazi riječi i geste da se upusti u komunikaciju s drugim ljudima i da im pruži ruku. Pa govori: »Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.« Uskoro će Zakej primiti ne samo Isusa već i druge ljude u svoj dom. Isus je otvorio vrata Zakejeva srca i kuće i utro je širok put koji tamo vodi.

»Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov!« govori Isus. Mogu li ljudi u mnoštvu to razumjeti, možemo li mi razumjeti? Zakej je zapravo naš brat.

  • Što nam pomaže da nazrijemo više od onog izvanjskog i od prvih dojmova te da uspostavimo komunikaciju s ljudima različitim od nas? Pomaže li mi u tome ovaj Isusov primjer jednostavnosti na djelu?
  • Što me navodi da podijelim ono što posjedujem s drugima? Što se događa kada prepoznajem u drugima svoju »braću« i »sestre«?

Četvrtak: Jednostavnost najmlađega i onoga koji poslužuje

Uto nasta među njima prepirka tko bi od njih bio najveći. A on im reče: »Kraljevi gospoduju svojim narodima i vlastodršci nazivaju sebe dobrotvorima. Vi nemojte tako! Naprotiv, najveći među vama neka bude kao najmlađi; i predstojnik kao poslužitelj. Ta tko je veći? Koji je za stolom ili koji poslužuje? Zar ne onaj koji je za stolom? A ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje.«
(Luka 22, 24-27)

I ovoga jutra naša tema je jednostavnost. Da vidimo može li nam odlomak iz evanđelja kojega smo upravo čuli, pomoći u našem daljnjem razmatranju. Odlomak pripovijeda o trenutku u Isusovu životu kada je došlo do svađe među njegovim učenicima. Možda ćemo s olakšanjem pomisliti: pa i oni su samo ljudi! Prema sv. Luki to se dogodilo na jednoj od važnih prekretnica u Isusovu životu, tijekom posljednje večere s njegovim učenicima, uoči njegova uhićenja i razapinjanja na križu od strane vlasti. Veli se da su se učenici prepirali oko toga tko će se smatrati većim.

To je trenutak iskušenja za učenike. Strahuju od toga što će se dogoditi, nesigurni su glede Isusove i vlastite sudbine i tako dosežu granice onoga što mogu podnijeti. Kako će nastaviti sa svojim poslanjem ako Isus bude uhićen? Tko će biti novi vođa njihove skupine? Možemo razumjeti kako je došlo do prepirke oko toga tko je među njima najveći.

Umjesto da ih Isus ukori, on im nudi sliku: »Kraljevi gospoduju svojim narodima i vlastodršci nazivaju sebe dobrotvorima.« Tlačiteljski način moćnih i obredno klanjanje koje su zahtijevali od svojih podanika bili su bolna zbilja života ljudi u Rimskom carstvu. Ovakva slika služenja koju je Isus predstavio svojim učenicima može nas najprije zapanjiti, ali je bez sumnje djelovala ozdravljujuće. Kao da Isus drži zrcalo pred učenicima i pokazuje im kako ih njihovi strahovi i nesigurnosti odvlače u pogrešnom smjeru.

»Vi nemojte tako!«, nastavlja Isus. »Naprotiv, najveći među vama neka bude kao najmlađi; i predstojnik kao poslužitelj.«

U Isusovo vrijeme, upravo najmlađi ili drugi poslužitelji bili su tijesno povezani sa životima i potrebama ljudi u nekom kućanstvu, bilo da se radilo o sjetvi na poljima, hranjenju članova obitelji ili njegovanju bolesnika i starijih osoba. Premda su zauzimali nizak položaj na društvenoj ljestvici, njihova je prisutnost bila veoma važna, jer je blagostanje cijeloga kućanstva ovisilo o njima. Ako su bili osobito dobri ili sposobni, cijenili su ih još i više, ali od njih se u prvom redu očekivala vjernost obitelji.

Neka učenici budu poput najmlađih, poput poslužitelja znači da trebaju ostati na svojim mjestima i ne bježati od odgovornosti koje su dobili unutar Božje obitelji. Ne smiju slušati svoje strahove i pokušavati sve uzeti u svoje ruke. Isus je među njima, pa premda će na kratko iščeznuti iz njihova vida, on ih nipošto neće napustiti. Vjrijeme je da se počnu pouzdavati u Gospodina.

Isus govori: «A ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje.”U evanđelju Isus nam previše ne govori o tome što da činimo ili kako da činimo nego nas poziva da uđemo u duboka kretanja u njegovom životu. To je način razoružavajuće jednostavnosti, način na koji nas Božja samodarivajuća ljubav susreće i ispunjava.

  • Na koji nas način strahovi i nesigurnost mogu odvesti u krivom pravcu? Što nam vraća povjerenje u Boga?
  • Kako na mene djeluje Isusova razoružavajuća jednostavnost? Koja je moja odgovornost u Božjoj obitelji?

Petak: Milostivi Bog

Tražite Jahvu dok se može naći,
zovite ga dok je blizu!
Nek’ bezbožnik put svoj ostavi,
a zlikovac naume svoje.
Nek’ se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati,
k Bogu našem jer je velikodušan u praštanju.
Jer misli vaše nisu moje misli
i púti moji nisu vaši púti, riječ je Jahvina.
Visoko je iznad zemlje nebo,
tako su puti moji iznad vaših putova,
i misli moje iznad vaših misli.
(Izaija 55, 6-9)

Mnogi zamišljaju kako je Bog kojega susrećemo na stranicama Staroga zavjeta neki ljutit sudac, koji nikome ne oprašta i koji je spreman osuditi ljude za najmanje kršenje njegovih zapovijedi. Oni vole razlikovati ovoga Boga i Boga kojega im je objavio Isus, a koji se ponaša kao milosrdni Otac i skrbi o nama, te nam uvijek iskazuje ljubav i brigu.

Svatko tko si uzme vremena za proučavanje i meditiranje Biblije otkrit će da je takva suprotnost pogrešna. Bog koji se objavio izraelskom narodu, isti je Bog kojega Isus objavljuje svojim riječima i djelima. U središtu Božjih planova s njegovim narodom jest priča o izlasku. U njoj se pripovijeda kako je Bog ušao u život jedne skupine porobljenih Židova, daleko od njihova doma, kako ih je oslobodio iz zarobljeništva i doveo ih u prekrasnu zemlju u kojoj su mogli biti slobodni. Ova priča objavljuje Boga koji sluša vapaje siromaha, koji želi da narod živi u punini, da bude sretan, Boga koji uvijek može činiti nešto novo i tako raskidati okove koji nas sapinju. Ukratko, pripovijeda o Bogu nježnosti i milosrđa.

U tekstu kojega danas razmatramo, prorok objašnjava da upravo to razlikuje Boga od ljudi. Ljudi često odgovaraju na odbijanje drugih ljudi istom mjerom. Izuzetno nam je teško oprostiti onima koji su nas duboko povrijedili. Međutim, prema proroku, Božji putevi i namisli nisu poput naših. Prepozna li osoba svoje pogreške i vrati se nazad k Bogu, Bog će ju uvijek prihvatiti. Naš odnos s Bogom može započinjati uvijek iznova. To nazivamo opraštanjem.

Bog može djelovati tako jer njegovo ponašanje nije određeno ni uvjetovano djelima njegova partnera. Bog kao Izvor života može uvijek naći u sebi energiju ljubavi da na zlo uzvrati dobrim. Rani kršćanski naučitelji su to shvaćali ali su to izražavali teškim pojmom kojega je lako pogrješno razumjeti. Govorili su da je Bog neosjetljiv.

Ako je ova riječ značila da je Bog ravnodušan prema ljudskoj patnji, da se ne bavi borbama i trpljenjem svojih stvorenja, tada ona nikako ne bi opisivala Boga kojega susrećemo u Bibliji. Bilo bi to veliko bogohuljenje. Namjesto toga, ovaj osebujan pojam pokušava izraziti kako je Bog iznad svih ljudskih načina razmišljanja i djelovanja. To je način na koji možemo reći da ništa što mi učinimo ne može navesti Boga da nas manje voli. Za razliku od nas, jer na nas često utječe naklonost drugih ljudi, pa se naše dobre nakane tope i nestaju ako drugi odbiju naše približavanje, Bog je naprotiv uvijek vjeran onome tko on jest. Bog jest i uvijek će biti Bog milosrđa. Bog će nas uvijek ljubiti, čak i ako mu uzvratimo ravnodušnošću ili odbijanjem. Kao što je brat Roger znao reći: »Bog može samo ljubiti.«

Ova Božja vjernost svom identitetu izvor je velike utjehe. To znači da postoji Stijena, na kojoj uvijek možemo potražiti utočište. U svijetu u kojemu se sve čini nepostojanim, gdje smo često veoma nesigurni gdje pronaći sreću i smisao, uvijek postoji Netko kome se možemo utjecati i znamo da će nas On radosno primiti. Poput oca u prispodobi o izgubljenom sinu (Luka 15,11s), koji istrči iz kuće da zagrli sina koji je potratio svoje cjelokupno naslijeđe. Očev stav nije se promijenio zbog budalaštine njegova sina; sve što otac vidi jest njegovo ljubljeno dijete »jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!«

Gdje susrećemo ovog Boga – nepromjenjivo milosrdnog Boga? Isus nam govori: »Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.« (Matej 11,28). Isus nam u punini otkriva Boga koji se nikada ne umara čineći dobro, koji uvijek omogućuje novi početak onima koji mu se utječu.

  • Što se mijenja u mome životu kada shvatim da će me Bog uvijek toplo prihvatiti s ljubavlju i radošću?
  • Što bi to konkretno značilo meni »tragati za« ili »obraćati se« k Bogu; gdje i kako ga mogu pronaći?

Subota: Milosrdan po uzoru na Boga

Isus reče: »Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj. I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima. Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine. Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati. Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima. Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.«
(Luka 6, 27-36)

U ovome odlomku Isus opisuje dva načina djelovanja. Jedan način naziva načinom grješnika, naprosto onih ljudi koji ne pokušavaju izvršavati Božje zapovijedi. Danas bismo to mogli nazvati »uobičajenim« ponašanjem ljudi. Odnosi se na ljubaznost isključivo prema onima koji su ljubazni i prema nama, davanje onima koji će nam uzvratiti.

Vječna je ljudska sklonost dijeliti ljude na dvije skupine – one koji su sa mnom i na one druge, koji su ravnodušni ili neprijateljski nastrojeni prema nama. Nema, dakako, ničega lošeg u tome što osjećamo da su nam neki ljudi bliži od drugih. Mi iz raznih razloga imamo više zajedničkog s određenim osobama ili skupinama. Međutim, kada takvo ponašanje dovodi do ignoriranja, kritiziranja, odbijanja ili čak povređivanja ljudi različitih od mene, onda ono postaje izvorom podjela, pa čak i ratova.

Isus zatim govori o drugom načinu djelovanja. To je Božji način, a sastoji se u tome da budemo »dobrostivi i prema nezahvalnicima i prema opakima.« Kao što smo jučer vidjeli, Božji putevi razlikuju se od naših jer Boga ne mijenja način na koji druga osoba odgovara. Bog je u svojoj ljubavi »neosjetljiv«. Drugim riječima, Bog može samo ljubiti.

Novost Isusove poruke nije u tome da je Bog milosrdan. Autor Knjige proroka Izaije 55 već je to znao, jer je ta misao prožimala cijeli Stari zavjet, stoljećima prije Krista. Nije novost da je Bog milosrdan, nego da i mi, ljudi, možemo nasljedovati Boga u njegovu milosrđu!

Isus nam govori da budemo žene i muškarci koji istinski nasljeduju Boga, koji su u stanju ljubiti svoje neprijatelje, činiti dobro onima koji ih zlostavljaju, darivati ne očekujući ništa zauzvrat. Kako je to moguće? Je li stvarno istina da ljudi mogu biti Bogu slični? Odakle im motivacija i energija za takvo što?

To nam doista ne dolazi od snage našega karaktera ili od snage naše volje. Bog može davati bez primanja, jer je Bog Izvor života. Mi međutim, nismo Izvor. Da bismo mi mogli davati, moramo najprije primiti. I to je ono novo u evanđelju. Isus je došao na zemlju kao ljudsko biće, kao Sin Božji koji nam je Božjega Duha Svetoga, energiju u osobi svoje ljubavi, donio u samo središte ljudske stvarnosti. Isus je snagom Duha bio u stanju ozdravljati bolesne i grešnicima opraštati grijehe. Mogao je darovati svoj život za nas, na križu, jamčiti opraštanje grijeha čak i onima koji su ga mučili i smaknuli. Nakon svog uskrsnuća, prenio je isti taj Duh svojim učenicima.

Kao Isusovi sljedbenici, postajemo dio zajednice vjernika u kojoj djeluje Duh Božji. U susretu s prvim kršćanima, ljude je dojmilo to što su vidjeli zajednicu žena i muškaraca veoma različitog podrijetla, kako zajedno žive kao braća i sestre, dijele materijalna i duhovna dobra te opraštaju jedni drugima. Umjesto da dijele ljude na dvije skupine, na one unutar i na one izvan zajednice, oni su radosno primali svakoga. Išli su jedni drugima ususret. Pokušavali su živjeti sveopću solidarnost. Način njihova života bjelodano se razlikovao od »uobičajenog« ljudskog načina življenja. I baš to je mnoge ljude privuklo k njima.

Isti životvorni Duh koji je prebivao u Isusu i u prvim kršćanima nudi se i nama. Da, moguće je živjeti život po uzoru na Boga. Možemo biti milosrdni, kao što je i naš Otac milosrdan. Međutim, to možemo činiti samo zajedno, podržavajući jedni druge, i samo otvorimo li svoja srca Bogu u molitvi, kako bi on, malo pomalo, preobražavao naš način razmišljanja i djelovanja. Tek tada nemoguće postaje moguće.

  • Opisuje li Isus »utopiju« ili sam i ja vidio primjere žena i muškaraca koji nasljeduju Boga bezuvjetno ljubeći svoje bližnje? Kada, gdje i kako je to bilo?
  • Koje korake možemo poduzeti da naše zajednice i crkve postanu mjesta sveopće solidarnosti, gdje je moguće iscijeliti podjele u društvu?

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article19490.html - 19 March 2019
Copyright © 2019 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France