Riječi brata Aloisa

U sjećanje na brata Rogera

Četvrtak, 14. kolovoza 2014.

Tjedan za tjednom radost je biti u tolikom broju na brežuljku i pjevati Bogu u molitvi. Krist nas ujedinjuje u velikoj raznolikosti. Jedinstvo koje nam je dano živjeti slika je onoga čemu se nadamo za cijelo čovječanstvo.

Ovih smo dana bliski susretu mladih koji se sada održava u Tlemcenu u Alžiru. Svakoga dana imaju iste molitve i isto razmatranje kao mi.


Ovaj je tjedan poseban. U subotu, 16. kolovoza, odat ćemo počast sjećanju na brata Rogera koji je umro nasilnom smrću ovdje u Crkvi pomirenja prije devet godina.

Brat Roger je volio pozivati ljude na radost. Nije toliko mislio na one velike trenutke sreće koji su nam svima poznati, ali koji su kratkotrajni. Radost o kojoj je on govorio čini mi se bližom miru, miru koji doživljavamo kad smo iznutra ujedinjeni, a ne podijeljeni, rastrgani.

Ne možemo sami stvoriti to unutarnje jedinstvo; moramo ga primiti. Osobito ga osjećamo kada znamo da smo ljubljeni.

No, ljubav koja dolazi od drugih ljudi i koju mi dajemo drugima toliko je krhka i bolno ograničena. Ona se stalno mora obnavljati. Brat Roger je znao da ponekad povrjeđujemo čak i one koje ljubimo.

A što je sa svima onima koji su odbačeni u društvu, onima koji doživljavaju nasilje, rat, neizlječive bolesti? Često smo nemoćni suprotstaviti se nevoljama i ranama koje vidimo u svijetu ili u svojoj blizini.

Suočivši se sa zlom, brat Roger je odlučno odabrao put koji mu se činio putom Evanđelja: predati se Bogu u povjerenju srca. Sve više vidim vrijednost ovoga puta brata Rogera, koji je rekao: »Sretni su oni koji su se predali tebi, o Bože, u povjerenju srca.« Što je mislio tim riječima?

To je borba koja može iscrpiti svu našu snagu: donijeti unutarnju odluku i povjeriti se Bogu. Ne udaljenom Bogu, nego Bogu koji je ljubav, koji je u Kristu s nama podijelio naše radosti i tuge i koji u nama prebiva po Duhu Svetome.

U subotu ćemo ispred crkve postaviti ikonu prijateljstva koju je brat Roger toliko volio: ona prikazuje Krista kako stoji pored svojeg prijatelja koji je, mogli bismo reći, svatko od nas. Kada gledamo u tu ikonu, možemo otkriti koliko je Krist blizu, čak i kada ne osjećamo njegovu prisutnost.

Povjerenje u Krista, čak i kada ne osjećamo njegovu prisutnost, to je »povjerenje srca« o kojem je govorio brat Roger. U svim situacijama možemo preuzeti rizik povjerenja da će Božja ljubav imati zadnju riječ u našim životima i tijeku povijesti.

Povjerenje srca ojačava u nama kada mu dopustimo da prodre u naše živote: kada ne odgovaramo prebrzo na oštre riječi, kada odbijamo optužiti narod kada samo jedan njegov dio čini nešto loše, kada ostanemo uz bolesnu osobu iako joj ne možemo pomoći.


Brat Roger je došao u Taizé sam, kada je imao 25 godina. Bilo je to na početku Drugog svjetskog rata. Suočen s nasiljem i pomanjkanjem čovječnosti, što je mogao učiniti? Nije imao načina da zaustavi barbarizam. No, čak i sam, mogao je primiti one kojima je to trebalo. I iznad svega, već je odlučio pripremati mir.

Kako? Bio je svjestan da su kršćani posebno odgovorni za mir. Rekao je sebi: počnimo, samo s nekoliko osoba, doista živjeti mir i pomirenje među sobom. Pomirimo se sa svim kršćanima kako bismo zajedno bili znakom Kristova mira.

I danas smo potreseni nasiljem i katastrofama u svijetu. Mislimo, naravno, na oružane sukobe u Ukrajini, u Gazi, Iraku i drugdje. Pa ipak, nismo osuđeni na to da ostanemo pasivni. I mi možemo pripremati mir. Nije li u tome poziv koji nam danas upućuje brat Roger?

Možemo započeti sa samo nekoliko osoba, gdje god bili, gdje god smo poslani. Trebali bismo biti svjesni da trajni rezultati ne dolaze od spektakularnih djela, nego iz mira koji primamo od Krista i koji prije svega zrači prema onima oko nas.

»Ostvari mir i mnoštvo će ga pronaći oko tebe.« Brat Roger volio je citirati ove riječi svetog Serafima iz Sarova.


Sutra ćemo slaviti Djevicu Mariju. U nekim zemljama ovo je velik blagdan. Kad pomislim na Mariju, mislim da hrabrost koju je imala kako bi rekla »Da« nečemu što se činilo nemogućim, nečemu što ju je potpuno nadilazilo. Morala je prihvatiti – a to ponekad nije lako – da se Isus toliko razlikovao od ljudskih očekivanja.

Marija je pratila svog sina čak i do križa, gdje se činilo da sve nade umiru. Radost je pjevati s njom, koja je na nebu, njezinu pjesmu, Magnificat: »Veliča duša moja Gospodina i kliče duh moj u Bogu mome Spasitelju.«

Tijekom euharistije sutra navečer primit ćemo u našu Zajednicu jednog mladića iz Gvatemale; ime mu je Henry. Tražeći da postane brat naše Zajednice, on želi slijediti Krista i reći s bratom Rogerom: »Sretni su oni koji su se predali tebi, o Bože, u povjerenju srca.«


JPEG - 26.7 ko

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article17070.html - 16 September 2019
Copyright © 2019 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France