Male privremene zajednice prije 2018. god.

Male privremene zajednice od 2014. godine predstavljaju, kako za zajednice domaćina, župe, mjesta solidarnosti, tako i za mlade koji su doživjeli takvu duhovnu pustolovinu. Stoga nam je vrlo drago da ćemo nastaviti s njima i ubuduće. Život slijedi ritam triju zajedničkih molitvi, svakoga dana, a obuhvaća pastoralni i društveni rad s lokalnim kršćanskim zajednicama, posjete ljudima koji su sami ili im je teško, vođenje molitvi otvorenih svima i vođenje susreta mladih.

Na ovoj stranici možete pratiti redovite novosti o tim malim privremenim zajednicama.


- Annika i Judith Heide iz Njemačke te Elsa iz Francuske živjet će od 5. ožujka do 2. travnja 2017. kao jedna Mala Privremena Zajednica u gradiću Delemont u Švicarskom kantonu Jura. Domaćin će im biti duhovna zajednica Interkonfesionalno bratstvo Orante (Fraternité Orante Interconfessionnelle) i razne župe grada. Djevojke će pozivati na zajedničke molitve, a preko udruge Kolektiv dobrodošlice građanima Zemlje (Collectif citoyen Terre d’accueil) pomagat će u radu s izbjeglicama u kantonu.

- Od 19. prosinca 2016. do 24. siječnja 2017., Rafaela (Švicarska), Julia (Španjolska), Maria (Rumunjska) i Raquel (Portugal) živjet će u Maloj privremenoj zajednici u sjevernom Libanonu. One će uspostaviti veze s različitim zajednicama u regiji Akkar i surađivati s drugim volonterima u centru »Relief and Reconciliation«. Također će provesti vrijeme sa sirijskim izbjeglicama koje žive u tom području:
https://lebanonprovisionalcommunity... [https://lebanonprovisionalcommunity.wordpress.com/]

- Dvojica braće i dva mlada volontera žive od početka studenog do sredine prosinca u Maloj privremenoj zajednici u Givorsu, blizu Lyona (Francuska). Nadaju se da će svojim prisustvom biti znak zajedništva te imati priliku otkriti znakove nade, surađivati s lokalnim crkvama, a s posebnim naglaskom na međureligijski dijalog. Oni će biti uključeni u praktične inicijative, rad socijalne pomoći. Zajedno će moliti tri puta dnevno. Molitve su otvorene za sve koji se žele pridružiti.

- Szilárd (Rumunjska), Markus (Njemačka) i Rui (Portugal) živjeli su tijekom studenoga kao privremena zajednica u Bariju (južna Italija). Primile su ih župa San Marcello i Zajednica Santa Skolastica. Sudjelovali su u molitvama i pomogli u izbjegličkom kampu u tom području: http://pcinbari.blogspot.fr/


Torres Vedras (Portugal)

- Denisa iz Slovačke, Sarah i Rebecca iz Njemačke živjele su od 7. kolovoza do 2. rujna kao Mala privremena zajednica u Torres Vedras (Portugal). Ugostile su ih župa São Pedro e Santiago u Igreja da Graça i zajednica "Concha de Santiago". One su pomogle voditi zajedničke molitve, posjećivale ljude u njihovim domovima, i bile uključeni u aktivnosti za mlade i djecu: https://m.facebook.com/ProvCommunit... [https://m.facebook.com/ProvCommunity-Torres-Vedras-191474564600441/].


Milton Keynes (UK)

- Bianca i Franzi iz Njemačke te Miriam iz Španjolske živjele su kao Mala privremena zajednica u Milton Keynesu (Engleska). Od 13. kolovoza do 11. rujna ugostila je ih »Crkva bez zidova« uz sudjelovanje u aktivnostima lokalne zajednice i zajedničkim molitvama: http://miltonkeynes-taize.blogspot.fr/.


Münster (Njemačka)

- Od 24.srpnja do 21.kolovoza župa Sv. Lambertija u Münsteru (Njemačka) zajedno sa povjerenstvom za studente i bogoslovljem, dočekale su Andrasa (Mađarska), Antona (Njemačka) i Michaela (Švicarska). Oni su vodili molitve i sudjelovali u raznim župnim aktivnostima: https://www.facebook.com/groups/164... [https://www.facebook.com/groups/1649851295342091/].


Marrakesh (Maroko)

- Nawojka iz Poljske, Caren iz Njemačke i Maria iz Španjolske bile su u Marrakeshu (Maroko) od 22. kolovoza do 22. rujna. Boravile su s Katoličkom župom grada i povjerenstvom za studente i sudjelovale su u čitavom nizu razmjena i djela solidarnosti: http://taizemorocco.tumblr.com/


Halle (Njemačka)

- U rujnu, Balint iz Mađarske, Pieter iz Nizozemske i Michael iz Njemačke bili su u Halleu u istočnoj Njemačkoj kako bi iskusili život u Maloj privremenoj zajednici. Dočekale su ih Luteranska i Katolička župa Sv. Franje, zajedno s franjevačkom zajednicom. Mladi su volontirali na raznim mjestima, a posebno u dijelu grada »Silberhöhe«:
https://communitylifehalle.wordpres... [https://communitylifehalle.wordpress.com/]


Pariz

- U kolovozu, Colin, Michael, Tomislav i Ben živjeli su kao Mala privremena zajednica s dominikancima u Parizu, zajedno su radili u centru za doček djece migranata.


Bruges (Belgija)

U svibnju , Malena (Njemačka) i Ester (Španjolska) bile su u Maloj privremenoj zajednici sa zajednicom »Arka« u Brugesu (Belgija). O svojim iskustvima govore na blogu: «One Month with the L’Arche-Community in Brugge» [http://smallprovisionalcommunity-arkbrugge.blogspot.fr/].


Birmensdorf (Švicarska)

U svibnju su, također, Hannah, Maxie i Marlen (sve tri su iz Njemačke) boravile u Maloj privremenoj zajednici u Birmensdorfu (Švicarska) u koju ih je pozvala međudenominacijska skupina. O svojim iskustvima govore na blogu:
http://smallprovisionalcommunity-bi... [http://smallprovisionalcommunity-birmensdorf.blogspot.fr/].


Krefeld (Njemačka)

Leonie (Njemačka), Wing (Macau) i Anne Christin (Njemačka) su u lipnju bile u Krefeldu (Njemačka). Tamo su ih, kao Malu privremenu zajednicu, pozvale luteranske i katoličke župe. O svojim iskustvima govore na blogu:
https://taizekrefeld.wordpress.com/.


Sumy (Ukrajina) - veljača/ožujak 2016

U periodu od 21.veljače do 21.ožujka, Lenka (Češka), Rafaela (Švicarska) i Mira (Njemačka) živjele su u Ukrajini, u katoličkoj župi u Sumy. Na početku svog iskustva, napisale su:

Vrlo smo sretne što imamo priliku upoznati ovu zemlju koja je vrlo drugačija od svega što već poznajemo. Ljudi su veoma otvoreni i srdačni prema nama, a također saznajemo o teškim prilikama u Ukrajini. Mnogi su nezaposleni ili čak beskućnici. Dvaput tjedno kuhamo za njih, što je jedno novo iskustvo.
Zadivljene smo optimizmom ljudi. U razgovoru, rat je nezaobilazna tema, posebice kada slušamo o poginulim bližnjima i članovima obitelji.

U jednom posjetu, upoznale smo slijepog starca kojemu smo pomogle u čišćenju te koji nas je pozvao doći ponovno. Zadivio nas je svojom vjerom koja je za njega vrelo života. U njemu vidimo ono unutarnje svjetlo. Zove se Ištvan.

Kasnije su dodale:

Molile smo se s mnogim župljanima i ljudima iz Afrike. Također smo imale priliku upoznati neke vojnike iz Donjecka, što je isto tako bilo jedno snažno iskustvo.

Rafaela piše ponovno:

Upoznale smo toliko ljudi: svi su bili toliko dragi prema nama. Imamo mnogo novih dojmova; neki su prilično teški, a neki vezani uz toliko radosti. Katkad me brinulo kako će stvari funkcionirati, ali svaki put je sve na kraju bilo u redu, budući da nas je vodio Bog. Dnevne molitve su nam pomogle smiriti nas i dati nam snage.

Vrijeme tamo provedeno je zaista bilo dobro te je na kraju bilo vrlo teško oprostiti se sa svima. Nikad ne bih bila mogla zamisliti da ću uživati toliko, upoznati toliko zanimljivih ljudi i osjećati se u Ukrajini kao kod kuće. Iako je bilo teško otići, vrijeme ondje dalo mi je mnogo vjere, snage i motivacije za moj život.

Oksana, organizatorica ove privremene zajednice, napisala je nakon njihova odlaska:

Među glavnim aktivnostima kojima su se djevojke bavile, bilo je mnogo dobrotvornih djela poput kuhanja i podjele hrane za beskućnike, posjeti bolesnima i starima, čišćenje domova te naravno, jedna večer posvećena izlaganju i predstavljanju Taizéa.

Svi smo se složili da je Sumy bilo jedno nezaboravno iskustvo ugošćavanja volontera, stoga bismo htjeli pozvati volontere svake godine u doba Korizme.


Grzybow (Poljska) - veljača/ožujak 2016

Katia, Julia i Josy živjele su u maloj privremenoj zajednici od sredine veljače do sredine ožujka, u Grzybowu u Poljskoj. Primila ih je župa i poljoprivredna zajednica Ziarno.

Bilo nam je važno naglasiti molitve kao središte života naše zajednice. Osim Ewe i Petra, jedna od učestalih gostiju bila je Magda; djevojka iz Slubica koja je prisustvovala svakoj jutarnjoj molitvi. Unatoč ponekih poteškoća u sporazumijevanju na engleskom, Magda bi nam se često pridružila uz čaj ili nas pozvala na zajedničko druženje s njezinim mužem. (...)
Iako je pjevanje pjesama na poljskom predstavljalo izazov, htjele smo drugima olakšati sudjelovanje u molitvama.

Naše društvene aktivnosti nisu bile naročito posebne, no bile su važne ljudima koje smo upoznale i kojima smo pomogle. Primjerice, pomogle smo ženi, koja je radi bolesti ostala fizički ograničena. Zajedno smo posjetile grob njenih roditelja te joj pomogle u kupovini. Iako međusobno nismo dijelile niti jedan zajednički jezik, komunikacija je tekla vrlo dobro; vjerojatno zbog njene otvorene i radoznale prirode.

Ewa, koja je primila malu privremenu zajednicu u Grzybowu, napisala je:

Djevojkama sam objasnila kako su mi njihove molitve dale krila koja su mi pomogla suočiti se s izazovima i problemima svakodnevnog života.

Gyongyosoroszi (Mađarska) – veljača/ožujak 2016

Stephan, Javier i Timothy bili su primljeni u privremenoj zajednici u Gyongyosorosziju (Mađarskoj.) Od sredine veljače do sredine ožujka, živjeli su u zajednici sestara od Dobrog Pastira, u selu značajnom po prisutnosti romske manjine:

Stephan piše:

U selu Gyöngysorosziju, upoznali smo se s kulturom koja je veoma egzotična za nas, to jest za europske standarde. Ipak, poznato nam je da već mnogo stoljeća zajedno dijelimo ovaj kontinent. Ako promotrimo, romi su nomadski narod, naučeni na potpuno drugačiji svijet i društvo od onoga u kojemu mi živimo. Materijalne stvari cijene drugačije.

Javier dodaje :

U osnovnoj školi koju smo posjetili, nasmijali smo i igrali se s djecom. Na neki način sam osjetio kako su odrasli jednako željni naše pojave. Željeli su reći kako je teško obavljati njihov učiteljski poziv. Učitelji su, naime, Mađari, a svi učenici bez iznimke Romi. Mlađa se djeca čine nedirnuta tom segregacijom (sva mađarska djeca polaze školu u obližnjem gradu), ali tinejdžeri pokazuju znakove frustracije i ozlojeđenosti. Jedna baka nam je ispričala na koji je način ova podjela prisutna u njenom životu, čak i kada nedjeljom ide u crkvu.

Timothy :

Jučeras smo imali divnu priliku biti pozvani na ručak kod Katti i njezine velike obitelji. Jednostavnom užitku dobrog jela pridodano je i zadovoljstvo prilike kojom je pokazano da je takva moguća. Kada smo prije desetak dana izrazili želju zajedničkog jela s nekoliko odraslih stanovnika u selu koji su bliski zajednici, sestre su odgovorile da je to vrlo vjerojatno neostvarivo.

Stephan:

Nas trojica smo savršeno predviđeni živjeti u ovako maloj zajednici. Daleko od toga da smo jednaki, štoviše razlike u doživljajima života i vjere, tri neznato različitije kulture naših zemalja te također glasovi u pjesmama iz Taizéa, učinili su ovo mnogo bogatijim iskustvom nego što sam bio očekivao. Nije uvijek sve teklo glatko i katkad su postojale poneke prepirke kako i što učiniti, ali bilo je dobro znati da postoji zajednički temelj na kojemu nas trojica možemo živjeti.

Lancaster (Engleska) - veljača / ožujak 2016

Od 15.veljače do 15.ožujka, Lisa, Camilla i Elli živjele su u maloj privremenoj zajednici mladih u Lancasteru, u zajednici Lunesdale. Dojmovi njihova boravka mogu se pronaći na blogu: lunesdale.community/blog [http://lunesdale.community/blog/].


Rim (Italija) – veljača/ožujak 2016.

Tijekom korizme 2016. godine, povodom Svjetske godine milosrđa, Xiaoxia (Kina), Johanna i Franziska (Njemačka) te Dominika (Poljska) žive u maloj privremenoj zajednici među sestrama Canossianama u Rimu. Zajedno s nekolicinom braće Zajednice, dva puta dnevno vode meditativnu molitvu s pjesmama iz Taizéa u crkvi San Giovanni Battista de’Fiorentini. Također pomažu u kantini Caritasa pri posluživanju hrane za beskućnike, nezaposlene i izbjeglice.


Calais (Francuska) – veljača/ožujak 2016.

Tomasz (Poljska), Petr (Češka) i Joshua (Nizozemska) od 19. veljače do 19. ožujka borave u kući Svete Marije Skobtsove u Calaisu. Većinu svoga vremena će provesti s izbjeglicama u »džungli Calaisa«.

[(»Mi smo u kući Maria Skobtsova, na kraju našeg drugog dana u Calaisu. Marija i Adam su nas savršeno primili i zajedno provodimo ugodno vrijeme. Trudimo se održavati zajedničke molitve u kući, a posebno u džungli. Pomagali smo u ’belgijskoj’ kuhinji distribuirati 350 obroka.

Utorak nas sve zaokuplja, zbog ultimatuma za evakuaciju i uništavanje polovice kampa, koji također pripada »našoj« pravoslavnoj crkvi Angel Saint Michel. Ovakav ultimatum je nekoliko puta u prošlosti postavljen, ali nije realiziran, no ljudi su, naravno, uplašeni. Molimo vas da molite za njih!

Nekoliko puta su kamp prikolice nekih od volontera napadnute, a neke su i spaljene. Srećom, ljudi su u to vrijeme spavali

Za nas, prvi dojam je bio vrlo snažan... Najgore je vidjeti djecu u kampu ... i obitelji s malim bebama ... Je li to znak nade? Istovremeno, roditelji su iscrpljeni.

Koristimo svaku priliku za razgovor s ljudima u logoru, iz bilo kojeg razloga ...ako bi itko želio mali križ, ili im je još nešto potrebno. No, većina želi razgovarati o svom putovanju, što će se dogoditi u utorak itd.

Kada smo danas napustili džunglu, jedan auto se zaustavio na sredini ceste i muslimanke u hidžabu nam kažu: »Ostavili smo kutiju Biblija na engleskom jeziku u crkvi ... «


Slavonski Brod (Hrvatska)

Joshua, Jaap Jan (dvojica Nizozemaca) i Samuel iz Njemačke boravili su četiri tjedna u Slavonskom Brodu; pomagali su JRS-u (Isusovačkoj službi za izbjeglice). Evo nekih od njihovih dojmova:

Rad u prihvatnom centru nije bio nimalo lak! Izbjeglice najprije treba registrirati, onda im se podijeli hrana i smješta ih se u zagrijani šator. Pokušavali smo ih pratiti i pomagati im: uz smiješak, razgovor, odgovaranje na pitanja, uz okupljanje cijele obitelji, uz igranje s djecom...
 
Dječji pogledi davali su nam snage čak i kada smo bili posve premoreni. Jedan Iračanin nam je rekao: »Kada vidimo volontere, odmah nam postane toplije oko srca. Teško mi je shvatiti kako ljudi mogu žrtvovati svoje vrijeme i svoj topao ležaj da bi noću bili s nama i pomagali nam. Vrlo je dirljivo gledati kako izbjeglice žive zajedno, u miru, nakon što su prošli tako teška iskustva. Okuplja ih i povezuje nada u bolju budućnost. Zapravo, ona povezuje i sve nas. Kada oni plaču, i mi plačemo s njima, u tišini. Kada oni mole, i mi molimo s njima, u tišini. Živimo u jednoj kući s drugim volonterima. Zajedno kuhamo, pokušavamo »pomagati onima koji pomažu drugima«.
 
Nema prostora za molitvu, pa smo s četvero kolega pripremali molitvu u kampu; molili smo za izbjeglice na putu i za volontere. Ponekad nas naši muslimanski kolege pozivaju da blagoslovimo hranu za stolom.


Dresden (Njemačka)

U studenom 2015., Anna iz Poljske, Lea i Michaela iz Njemačke boravile su u »Maloj privremenoj zajednici« u Dresdenu:

Ispekli smo pitu od jabuka i posjetili smo jednu stariju gospođu koja više ne može sudjelovati u molitvama u crkvi. Bila je tako sretna što može s nekim razgovarati, a i mi također. Zajedno smo pjevali... Nakon čavrljanja uz kavu otpjevali smo zajedno s njom pjesmu iz Taizéa: »Aber du weisst den Weg für mich«. Večernja je molitva bila otvorena za sve. Tako su nam dolazili najrazličitiji ljudi: članovi zajednice i oni koji su već jednom bili u Taizéu. Ali povremeno bismo bili i sasvim sami.

Raphaela iz župe domaćina piše:

Naše djevojke često su na terenu i provode veći dio vremena u Gorbitzu. Tamo živi mnogo ljudi koji su morali pobjeći iz svoje domovine. Ove tri djevojke povremeno prate neke od njih, npr. prate u bolnicu jednog mladog Sirijca, koji ne zna ni engleski, ni njemački. Za sve nas je ovo razdoblje velik blagoslov. Neki naši planovi su se izjalovili, međutim, nenadano su nam se otvorila neka druga vrata.

...a dva tjedna kasnije piše Anna:

Sada mi se čini kao da sam još uvijek tamo. Pokušavam kod kuće nastaviti tako živjeti, ponajprije obzirom na molitvu i na moju želju da susrećem ljude, dijelim s njima svoj život, i pomažem im kao volonter.


Budimpešta (Mađarska)

Trojica mladih volontera, Samuel (Nizozemska), Adam (V. Britanija) i Petr (Republika Češka) proveli su mjesec dana u Mađarskoj uz pomoć isusovaca iz Budimpešte, da bi živjeli malome privremenom bratstvu, u zemlji koja je zadnjih tjedana bilo preplavljena desecima tisuća izbjeglica. Pomagali su na raznim projektima Isusovačke službe za izbjeglice.

Provodili su svoje dane u gradu Fótu, u centru za maloljetne izbjeglice. Pomogli su također na austrijsko-mađarskoj , na hrvatsko-mađarskoj te na srpsko-mađarskoj granici u podjeli namirnica, toplog čaja, odjeće i pokrivača. Ponekad su ostajali i po cijelu noć da bi zamijenili odviše iscrpljene volontere.

Evo nekoliko izvadaka iz njihova dnevnika:

»Kada smo ujutro stigli u Fót, dečki koje smo jučer upoznali srdačno su nas dočekali. Započeli smo dan tražeći kako urediti ovo mjesto da bude udobnije i da bude pravo mjesto dobrodošlice... Jedno se je dijete slikalo zajedno sa mnom i zatim mi je pokazalo sliku. Osmijeh na njegovom licu mnogo mi je značio.«
 
»Nama je bilo posve razumljivo da želimo jesti zajedno s našim prijateljima izbjeglicama. No, to njima nije bilo posve jasno... Uvelike ih je začudilo što smo stajali u redu zajedno s njima, i čekali na posve jednostavan obrok. Neki među njima krenuli su prema nama, ostavili su svoja jela pod nadzorom drugih ljudi da bi nam poslužili šalicu čaja. Također su podijelili zajedno s nama svoj kikiriki i kekse. To je srušilo sve zidove među nama.«
 
»Za vrijeme ručka možete veoma brzo shvatiti tko je upravo stigao. Novi ljudi stajali su u redu i ponašali se prilično grubo, a oni koji su već tamo bili - prijateljski i poštivali su pravila. Jedan od dječaka, Afganistanac, koji je govorio engleski i činilo se da je njihov vođa, odvojio je sa strane nešto hrane za jednog od nas koji je došao znatno kasnije.«
 
»Od prvoga dana primijetili smo da veoma vole glazbu, posebno pjesme. Stoga smo donijeli gitaru. Začudilo nas je što su neki među njima zatražili da ih naučimo svirati gitaru. Za početak smo sjeli u krug, pjevali smo i slušali njihove pjesme.«
 
»Gotovo svi su bili spremni pomoći nam u radu. Stoga smo danas oprali neke prozore i vrata. Većina njih svjesna je činjenice da je ova zgrada namijenjena njima i svima koji dolaze nakon njih. Mnogi među njima došli su nam danas s mnogo ideja o tome kako bi se ova zgrada mogla zvati; čini se da bismo ju mogli nazvati ’Happy House’ (Sretna kuća).«
 
»Danas su slavili svoj blagdan ’Eid Mubarak’ pa smo ih pitali kako ga žele proslaviti. Taj muslimanski blagdan je spomen na Abrahamovu žrtvu. Za tu prigodu obično se mnogo jede i to najčešće janjetina. Međutim, bili su zadovoljni i s jednostavnim obrokom, sa svježim i sa suhim voćem. Najvažnije im je bilo da se mogu lijepo počešljati i obrijati.«
 
»Bilo je također veoma lijepo vidjeti kako se dečki uzajamno poštuju i kako pokušavaju biti otvoreni jedni prema drugima i prema nama. Tijekom slavlja, veći dio vremena sjedili smo u krugu, slušali afganistansku glazbu, a uvijek je netko i plesao.«
 
»Jedan od dječaka, Ibrahim iz Pakistana odveo me je u stranu tijekom plesa, i pokazao mi sva jela, jednostavna, ali živopisna, koja su se nalazila iza kruga nasmijanih dječaka. U sredini kruga, tri mlada dečka plesala su bosa na jednoj arapskoj prostirci. Rekao je: ’To je sreća!’«
 
»U subotu sam odveo trojicu mađarskih studenata u Fot, da im predstavim ovo mjesto i otvorim ih prema ideji pomaganja i primanja izbjeglica. Objasnio sam im da moramo činiti ono što možemo i tako uljepšati život izbjeglicama... «.
 
»Za vrijeme ručka sjeo sam za stol s dečkima iz Iraka. Jedan od dječaka mi je rekao da jako voli luk. Nakon ručka otišao sam kupiti luk. Kada sam mu ga dao, njegove su oči zasjale od sreće. Nisam vjerovao da bi ga 4 komada luka mogla toliko usrećiti.«
 
»Bio sam jako sretan što su me poslali u Mađarsku da pomažem ljudima. Volio bih da sam mogao učiniti više, i nadam se da će drugi mladi nastaviti moj rad. Želio bih da svi možemo shvatiti kako su ovi ljudi pobjegli od opasnosti, od rata, tuge i očaja i kako idu prema slobodi, nadi, budućnosti. Trebali bismo svu tu situaciju bolje shvaćati i pomoći im u tome.«
Samuel (Nizozemska), Adam (V.Britanija) i Petr (Republika Češka)


Granollers (Španjolska)

Pozdrav iz El Xiprera! Merce živi u prihvatnom centru, ona je prava duša toga centra. Na katu žive obitelji. U ovom centru nalazi se i javna kuhinja, praonica rublja, profesionalna kuhinja, jedna velika prostorija, nekoliko ureda, tuševi i, u susjednoj zgradi, kapelica. Hrana se dijeli sedam dana u tjednu, a ručak se poslužuje za 50-ak ljudi sa socijalnim poteškoćama. Doručak se nudi beskućnicima, uglavnom mladim afričkim imigrantima. Već 40-ak godina, tu se održavaju i susreti zajednice dva puta tjedno, radi molitve i proslava.
 
Merce je žena, veoma srdačna i njena je kuća svima otvorena. U kapelici smo održavali molitve s pjesmama iz Taizéa tri puta dnevno, i svi su mogli sudjelovati. Merce, Tere i Xavi koji žive u El Xipreru dolaze tamo veoma često kao volonteri i kao ispomoć u centru. Dva puta tjedno, umjesto molitve u duhu Taizéa pridružujemo se molitvi zajednice. Slavlje u subotu navečer veoma je živo i duboko. Svake nedjelje navečer, molimo pola sata u tišini za mir, prema jednom od prijedloga brata Aloisa za 2015. godinu. Ovo vrijeme molitve veoma nam je važno, jer predstavlja i predah od naših aktivnosti, pa nam omogućuje promišljanje, razmatranje i molitvu za te ljude. Čak i bez osobite nadarenosti za pjevanje uspjeli smo stvoriti divno molitveno ozračje: pravo čudo za nas!
 
Ujutro pomažemo u javnoj kuhinji. Pripremamo kolica s hranom za dijeljenje, punimo police s proizvodima i pripremamo pakete brašna, povrća, voća, jaja, luk i krumpir. Zalaganje volontera - ključno za rad centra - veoma nas se dojmilo. Ručamo u »blagovaonici« zajedno s potrebitima. Osmijesi su važni da bismo išta mogli podijeliti s njima. Malo po malo i oni su nas prihvatili. U popodnevnim satima imali smo čak i nešto slobodnog vremena. Za međusobne razgovore, spavanje, pripremanje molitvi...
 
Za to vrijeme, najvažniji su nam bili susreti s ljudima. Mnogi među njima podijelili su s nama - duboko i iskreno - svoj život i svoju vjeru.
Marie (Francuska), Marketa (Republika Češka) i Martina (Njemačka)


Bellvitge (Španjolska)

Naš boravak u Bellvitgeu, u maloj privremenoj zajednici, primiče se kraju. Imali smo brojna, bogata i intenzivna iskustva. Župljani su nam pružili veliku gostoljubivost, presretni zbog susreta s nama.
 
Bellvitge je gradska četvrt u drugom po veličini gradu u Kataloniji, Hospitalet de Llobregatu, udaljenom 30 minuta metroom od središta Barcelone. Ova četvrt osnovana je prije 50 godina i župa je razmjerno mlada. Župni ured je izgrađen 1993. god., sa crkvom, kapelicom, malom knjižnicom, nekim manjim uredima (za svećenike i osobe koje upošljava zaklada La Vinya), s javnom kuhinjom, kuhinjom za pripremu hrane, brojnim dvoranama za okupljanje i našim stanom…
 
Molitva je bila veoma važan trenutak za našu zajednicu. Molili smo se tri puta dnevno u staroj crkvici zvanoj „la Ermita“ (pustinjačka ćelija), udaljenoj tri minute pješice od mjesta gdje živimo. Molitva u zajedništvu nas je ujedinila međusobno i sa župom. Gotovo da nikada nismo bili u la Ermiti, a da nam se još netko ne bi pridružio u molitvi.
 
Radili smo sve dane u župi: pomagali u javnoj kuhinji, bojili zidove, radili smo s djecom u jednom ljetnom kampu.
 
Veoma smo cijenili susrete s ljudima i djelomično sudjelovanje u njihovu životu. Ovdje ljudi žive solidarnost veoma konkretno, ali i veoma diskretno. To znači da u pravilu rade zajedno ali uzmu si vremena da slušaju jedni druge i da dijele zajedničke radosti. Solidarnost ne znači imati mnogo toga za davanje ili veoma učinkovito pomagati, nego biti prisutan među ljudima i dijeliti zajedno s njima.
 
Naš zajednički život bio je prigoda za rast i učenje u uzajamnosti. Imamo veoma različite osobnosti i morali smo se suočavati s određenim napetostima, jednako kao i s kulturnim razlikama. U svakodnevnom životu suočavali smo se s vlastitim siromaštvom: često smo se osjećali nemoćnima za prevladavanje napetosti i problema, međutim molitve su nam pomogle povjeravati ih Bogu i sačuvati mir srca...
 
Sinoć smo ostavili smo Bellvitge i morali smo župljanima reći „Adios“ (i „Zbogom“). Sve u svemu, osjećamo se bogatijima nakon ovog iskustva.
Natalie (Njemačka), Miriam (Njemačka) i Lena (Francuska)

Hérouville Saint Clair (Francuska)

Mjesec svibanj s malim privremenim zajednicama u mjestu Hérouville Saint Clair primakao se kraju, a mi smo veoma sretni zbog tako izvanrednih iskustava!
 
Troje mladih, Sarah, Jule i Caterina, posvuda su bile veoma cijenjene zbog svoje autentičnosti, pažnje, raspoloživosti. Mnogi su ljudi dolazili na svakodnevne molitve i ponovno otkrivali radost jednostavne molitve – lijepe i dostupne. Molitve su okupljale ljude na način koji obećava budućnost.
 
Osim toga, bilo je veoma lijepo što su zajedno odlučivali, iako se ranije nisu međusobno poznavali. Radosno su se otvarali mnogim ljudima i iskustvima, čak i kada su ponekad morali veoma brzo biciklirati da stignu s jednog mjesta do drugog! Sudjelovali su u radionicama ručnog rada s ljudima oboljelima od mentalnih bolesti, šetali su s osobama s fizičkim invaliditetom, igrali su igre s usamljenim starcima, susretali djecu ili srednjoškolce, studente u kapelanskoj službi, dijelili pakete s hranom... tempo je često bio veoma zahtjevan!
 
Oprostili su se s puno emocija pred cijelom kongregacijom vjernika na kraju nedjeljne euharistije! Bili su ponajprije silno zahvalni braći iz Taizéa koji su došli na ideju o ovim malim privremenim zajednicama i zbog činjenice da su one doista donijele ploda... Bilo je veoma ohrabrujuće primijeniti i druge prekrasne ideje u djela, donijeti tu radost zajedništva i dijeljenja!
Župnik Michel, iz Herouvillea


Düsseldorf-Gerresheim (Njemačka)

Smješteni smo u malom stanu u jednoj lijepoj gradskoj četvrti Gerresheima. Ujutro molimo zajedno u našem stanu, a navečer naizmjence u katoličkoj i evangeličkoj crkvi. Svakoga se dana okupi između 20 i 30 osoba. Tijekom dana radimo u staračkom domu za dementne osobe: igramo s njima društvene igre, vodimo ih u šetnju i pomažemo im pri hranjenju… Na ovom smo mjestu shvatili, kako sami svojim prisustvom možemo pomagati drugima: većina štićenika u Domu jedva da znaju njemački, nikoga više ne prepoznaju, ali osjećaju, da je netko tu i da se o njima brine. A to je najvažnije! Ponekad zajedno molimo s posjetiteljima u kapelici staračkog doma.
 
Dva puta tjedno igramo se u osnovnoj školi s djecom i pomažemo im s domaćim zadaćama. Odlazimo i u dječji vrtić u kojemu su smještena većinom djeca izbjeglica. Radimo i u međunarodnom kafiću, gdje izbjeglice s tog područja mogu popiti kavu u veoma ugodnom ozračju. Prošle subote održana je radionica za bicikle, pa je svima koji nisu mogli platiti popravak bicikla besplatno popravljen bicikl. Socijalni pedagozi su također donijeli neke bicikle koje su poklonili najugroženijima. U ovom dijelu Düsseldorfa, u kojemu žive mnoge izbjeglice, postoji niz sličnih malih inicijativa. Veoma je lijepo sve to doživjeti zajedno s potrebitima!
 
Svake subote posjećujemo koptsku pravoslavnu crkvu: Sudjelujemo u bogoslužju i nalazimo se naposljetku s ljudima koji nas tako srdačno primaju, kao da smo članovi njihove obitelji. Nakon bogoslužja svi se susreću u jednoj velikoj prostoriji, svatko donese nešto za jelo, zajedno blagujemo, razgovaramo, smijemo se… Na ovom mjestu održava se i susret mladih. Prošle nedjelje pripremali smo tamo molitvu s pjesmama iz Taizéa, a na kraju smo pričali o Taizéu. Neki od ovih mladih žele na ljeto ići u Taizé! Prethodne nedjelje održavala se tamo radionica o kulturnim razlikama između Njemačke i Egipta.
 
Vodimo prilično uravnotežen život. Nekih dana imamo veoma mnogo posla, ali imamo i vremena za sebe, za odlazak u šetnju, u grad ili da jednostavno zajedno provedemo večer kod kuće.
 
Često nas pozivaju. Čini se da ljude iz okolice raduje što smo tu i što zajedno molimo. Dijelimo s njima iste osjećaje: čini nam se da dajemo veoma malo, a primamo jako mnogo!
 
Željeli bismo vas zamoliti da molite za sve koji nas ovdje primaju.
Ebba iz Švedske , Mareike iz Njemačke i Nawojka iz Poljske


Sélestat (Francuska)

Već smo u zadnjem tjednu našeg boravka ovdje. Tijekom prva tri tjedna pomagali smo na raznim mjestima (pri dijeljenju odjeće i hrane, u staračkom domu…). Osim toga, molimo zajedno tri puta dnevno: na podnevnu i večernju molitvu pozvani su svi. Svakoga dana neki nam ljudi svrate na ručak, svatko donese nešto sa sobom i zatim zajedno molimo.
 
Veliki tjedan slavili smo u Sélestatu, a na bogoslužje za Uskrs otišli smo u Straßburg.
 
Primili su nas veoma srdačno i radujemo se što smo ovdje dio ekumenske crkvene zajednice.
 
Divno je vidjeti, koliko ljudi sudjeluje na različitim programima crkvenih zajednica. Upoznali smo mnoge ljude i tako ih bolje razumijemo: solidarnost počinje s okupljanjem. Ona se ne sastoji u nekim velikim projektima već u uzajamnoj bratskoj ljubavi.
 
Živimo novu solidarnost tako što naprosto dijelimo našu svakodnevnicu s drugima, ne želeći odmah promijeniti cijeli svijet.
Anna, Regina i Annika iz Njemačke

Birmingham (Engleska)

U siječnju i početkom veljače primili smo Jenny i Jurga, mladi švicarski par, u našu zajednicu na pet tjedana. Tijekom ovih pet tjedana, nas petero je zajedno formiralo jednu od ovih „malih privremenih zajednica“. Bilo je to malo drugačije od drugih zajednica, budući da smo pozvali dva nova člana u već postojeću zajednicu, koja će pak nastaviti s radom i nakon njihova odlaska.
 
Zajedno smo otkrili nove načine življenja zajednice. Jeli smo zajedno, živjeli smo zajedno, razgovarali i smijali se zajedno pa smo se tako i upoznali. Ovih pet tjedana bilo je uglavnom zajedničko iskustvo dijeljenja.
 
Posve suprotno od našeg prvotnog očekivanja, možda i nade, da ćemo naći druge koji će se isto tako željeti dugoročno posvetiti zajednici kao i mi, to se ipak nije dogodilo. Međutim nailazili bismo višekratno na ljude koji su željeli dijeliti ovakav život neko kraće vrijeme. Takav razvoj je, neću to zanijekati, urodio nekim izazovima, potrebom da stalno iznova uspostavljamo odnose s novim ljudima i u smislu da još uvijek nismo pronašli druge s kojima bismo mogli dugoročno dijeliti odgovornosti oko načina življenja i viđenja zajednice.
 
Premda izazove nismo mogli zanijekati, bilo je i neizmjernih radosti. Nije ih lako poimence navesti, ali dijelili smo zajedno milijun sitnica. Zajednički život kroz nova otkrića, nova iskustva, nove susrete. Dobivati podršku drugih u zajedničkoj rutini molitve. Dijeliti različite teološke pozicije, ali i znati da još uvijek možete zajedno sjesti i jesti, poput jedne obitelji.
 
Naučili smo da je ponekad najbolje ne pokušavati i ne odviše ustrajavati na svojim odlukama, ili pokušavati prečvrsto povezati labave konce. Istovremeno, usred redovitih promjena i obnova također smo naučili značaj potrebe za stalnošću. Paradoksalno jest, ali iskustvo tolikih promjena podsjetilo nas je da valja čvrsto prionuti uz središte viđenja onoga što se nadamo da bi zajednica mogla biti. Budući da se velik dio našeg života može činiti različitim od onoga što smo u početku zamišljali, čini se ispravnim što oko ključnih vrijednosti rasprave nema.
 
Za sada mislim da sam zadovoljna ovom ravnotežom između privremenosti i trajnosti, koja se čini da je do sada pretežito obilježavala ovu pustolovinu.
Zajednica u Carrs Laneu


Rotterdam (Nizozemska)

Stigli smo u Rotterdam!
 
Najprije smo pomislili, ovdje će doista previše od nas očekivati: naš dnevni program bio je preopterećen, međutim, u međuvremenu se sve divno uhodalo. Prvog tjedna imali smo zajedničke obroke i molitve u crkvi Paradijikerk, tako da nam je ostalo veoma malo vremena upoznavati druge stvarnosti. Za ubuduće, vjerujem da je dobro kao „mala zajednica“ moliti u različitim crkvama.
 
Ljudi iz crkve Paradijskerk (rajska crkva) i Sestre Ljubavi, naši domaćini, imali su puno razumijevanja za nas, i mi smo im veoma zahvalni na ovom srdačnom prijemu. U međuvremenu smo uhvatili ritam za naše tri zajedničke svakodnevne molitve. U to spada i da svaki puta otvaramo crkvu, palimo svijeće i zvonimo na molitvu. Ovo zadnje nam se osobito sviđa! Nije lako istovremeno ručno zvoniti s dva zvona, ali postajemo sve bolji u tome. U međuvremenu, uspjeli smo ovladati zvonjenjem u mjeri da više ne zvonimo kao na uzbunu, nego nježno i blago najavljujemo molitvu.
 
Velika je radost vidjeti, kako nam na molitve dolazi sve više ljudi. Mladi ovdje mole veoma ustrajno još od Europskog Susreta prije četiri godine. Pomažu nam gdje god mogu. Svakog petka pripremaju zajedničku molitvu, a danas navečer očekujemo i katoličkog biskupa.
 
Također smo veoma uključeni u različite projekte po gradu. Do sada smo provodili vrijeme pomažući sestrama Majke Terezije u hranjenju beskućnika. Sudjelovali smo u dijelu biskupske „vjerske ture“ susrećući mlade u župama, volontirali smo u crkvi sv. Pavla Pauluskerk i na mnogim događanjima koja je organizirala crkva Paradijikerk.
Alina i Michaela iz Njemačke i Sorcha iz Engleske


Montpellier - Montferrier - Prades (Francuska)

Gradovi domaćini naše male privremene zajednice bili su Montferrier-sur-Lez i Montpellier. Bili smo smješteni u katoličkoj srednjoj školi. Ujutro smo se susretali s ljudima koji su dolazili u »Solidarity Stop« (postaju solidarnosti) u Montpellieru, a koji žive na ulicama ili nemaju primjeren stambeni prostor. U razgovoru s tim ljudima, posebice dok smo ih slušali što nam govore, otvorile su nam se oči za jednu posve drugačiju stvarnost. Njihov je život često težak, ali potreban im je razgovor, potreban im je netko tko će ih saslušati. Pozvali smo ih također i na naše molitve.
 
Osim toga, redovito su nas pozivali u povjerenstva i na susrete skupina mladih diljem biskupije Montpellier. Vodili smo s njima neke vrlo zanimljive rasprave, uključujući i pitanja vezano za poziv, za obilježja različitih vjera, budući da je naša mala zajednica bila ekumenske naravi.
 
Imali smo priliku sudjelovati u misama i molitvama s mnogim vjerskim skupinama: sa sestrama iz Betlehema u njihovom samostanu na Mougèresu, s braćom dominikancima, sa svećenikom zaduženim za one u postaji solidarnosti, s nekoliko protestantskih župa, nekoliko katoličkih župa, s biskupima i njihovom ekipom u biskupijskoj kući .... Osim toga, bili smo pozvani i u džamiju.
 
Ovo putovanje uvelike nam je potvrdilo mogućnost zajedničkog življenja, molitve te dijeljenja obroka i osjećaja među ljudima iz različitih životnih sredina, kultura i jezika. Veoma smo zahvalni svima koji su nam omogućili ovo iskustvo i učinili nam ga tako ugodnim.
 
Xiaochen iz Kine, Cândido iz Portugala i Lukas iz Njemačke


Chatillon (Francuska)

Teško je povjerovati kako je prošlo već pet tjedana, a mi smo opet kod kuće. Također mi je teško pronaći riječi kojima bismo mogle opisati svoje iskustvo; ne možemo dovoljno zahvaliti našoj župi u Chatillonu i zajednici iz Taizéa što su nam omogućili ovakvo iskustvo koje nam je promijenilo život.
 
Ništa se ne može uzeti zdravo za gotovo; početak nije bio lak. Potrebno je vrijeme za zbližavanje - posebice ako se dolazi iz četiri različite zemlje s različitim kulturama, iz različitih životnih sredina .... Ali naposljetku, naši napori urodili su plodom: došle smo kao strankinje, ali smo se oprostile kao prijateljice, čak kao sestre.
 
Dani su bili veoma različiti, ponekad smo sudjelovale u aktivnostima župe, a ponekad bismo odlazile u Pariz ili negdje u biskupiju vidjeti kako kršćani tamo žive.
 
Također smo otkrile važnost molitve za zajednički život. Odvojile smo si vrijeme da zajedno prikažemo Bogu sva naša iskustva i to nam je doista pomoglo u našem svakodnevnom životu.
Amandine, Katharina, Sandra i Chimène


Leeuwarden (Nizozemska)

Sat otkucava, vrijeme prolazi, već je mjesec dana prošlo otkako smo ovdje. Naša pustolovina primiče se kraju, vrijeme je za odlazak, da kažemo »doviđenja« i poželimo sve najbolje našim domaćinima… srca nam trepere od sreće i nosimo sa sobom poputbinu predivnih sjećanja. Vrijeme je da nastavimo živjeti svoj život, predah je prošao, zastor se iznova podiže! Moramo se vratiti k našoj svakodnevnici, našim navikama, tradicijama, svojim obiteljima, svojoj domovini (…) ali u međuvremenu smo narasli, sazreli i promijenili se! Da, danas možemo reći: uspjeli smo stvoriti malu zajednicu; potpuno smo svjesni privremene naravi nekih stvari, ali se i ponosimo svojim pokušajima i uspjesima. To nam je zasigurno jedno od najboljih iskustava: pokušati izgraditi nešto tako snažno, intenzivno, tako privlačno i živo!
 
Neizmjerno dugujemo svima koji su nam ovdje pružili dobrodošlicu, bliže ili dalje, u našem radu ili u crkvi. Stoga želimo svim tim ljudima zaslužnima što će nam se ovo životno iskustvo zauvijek urezati u sjećanje od srca reći: HVALA!
Camille


Amstetten (Austrija)

Svakoga jutra molimo u kući, i lijepo je započeti svaki dan s pjesmom i šutnjom. Premda nam je ponekad teško rano ustati, sve nas motivira zajednička, nama veoma dragocjena jutarnja molitva. Nakon zajedničkog doručka, laćamo se svojih zadataka. Dvije od nas odlaze dva puta tjedno pomagati na „socijalnoj tržnici“ gdje potrebiti mogu veoma povoljno kupiti hranu; treća osoba provodi svoje vrijeme u dućanu s rabljenom odjećom. Na takvim mjestima pružamo usluge kupcima, pijemo kavu i pomažemo osobama koje tamo rade. U utorak smo posjetile samostan u kojemu žive pretežito starije sestre. Proveli smo neko vrijeme s njima i malo im pomagale.
 
Gotovo svakoga dana odlazimo na podnevnu molitvu u crkvu pri samostanu u Amstettenu, mjesto molitve sestara franjevki, a ponekad nam se pridruže i neki razredi iz samostanske škole. Također ručamo u školskom kafiću gdje susrećemo i nastavnike.
 
Popodne imamo druge aktivnosti, poput posjećivanja starijih ljudi ponedjeljkom u klubu kojega organizira Crveni križ, četvrtkom su posjete klubu tinejdžera s poteškoćama u učenju, a petkom posjete dječjem klubu. Svake večeri molimo, većinom u crkvi pored naše kuće, a često nam se pridruži i šačica mještana iz lokalne zajednice. Ponekad se pridružimo molitvi s pjesmama iz Taizéa na nekom mjestu ili sami organiziramo molitvu negdje drugdje.
Ashley, Nynke i Wilma

Mantova (Italija)

Dane provodimo u molitvi tri puta dnevno i u služenju pri lokalnom ogranku Caritasa koji poslužuje hranu ljudima oskudnih prihoda, pa se upoznajemo s njima, peremo suđe, čistimo, pakiramo hranu, obavljamo sitne poslove itd. Također smo sudjelovali na brojnim susretima; sa skupinama mladih, u školama, u različitim crkvama i s biskupom Mantove. Tako smo mogli svjedočiti o svom životu u zajednici, motivaciji, vjeri.
 
Neki su susreti veoma izazovni, jer su tinejdžeri postavljali pitanja koja su nas nagnala na dublje promišljanje svoje vjere. Mnogi su bili agnostici i skeptici u odnosu na crkvu, ali zahvaljujući našem iskrenom pristupu imala sam dojam da smo nekako uspjeli naći pozitivne prave riječi za veoma različite situacije. Svakoga bismo pozivali na naše molitve. Ponekad bismo molili sami, a ponekad s mnogima. Jedna manja skupina redovito je dolazila na naše molitve.
 
Tijekom našeg boravka ugostila nas je župa Suzzara i moram reći da su svi mještani, svećenici, volonteri i gospođe koje su vodile kuhinju bili izrazito naklonjeni i ljubazni prema nama. Smatram da je to bilo predivno iskustvo za obje strane. Neobično – premda smo došli praznih ruku, ipak smo imali toliko toga za dati a isto tako i za primiti. Osjećali smo se kao dio njihove obitelji.
Tobias

Bragança (Portugal)

Ne možemo vjerovati da su prva dva tjedna našeg boravka ovdje već prošla. Doista uživamo ovdje u Bragançi. Ovdje smo susrele neke veoma drage ljude.
 
Također uživamo u svom poslu. Radimo u ustanovi koja obuhvaća mnoge različite vrste društvenog rada. Većinom radimo sa starijima na rubu siromaštva. Pjevamo s njima, vodimo ih u crkvu, provodimo vrijeme s njima i pokušavamo razgovarati. Ne znamo svi portugalski pa je na početku bilo malo teže ostvariti komunikaciju s njima ali smo u međuvremenu spoznali da je komunikaciju moguće ostvariti i mješavinom različitih jezika te uz pomoć osmijeha. Dva puta tjedno radimo i s djecom iz siromašnih obitelji.
 
Volimo biti s ljudima, svakoga dana ih sve bolje upoznajemo i lijepo nam je družiti se s njima.
 
Neki nam se dolaze pridružiti svaki puta za vrijeme molitve.
Lisa, Magarete i Anna, u Bragançi


Moresnet (Belgija)

Ruta, Ines i Pascale su se vratile kući nakon pravog životnog iskustva u maloj privremenoj zajednici u Domu Jean Arnolds, u mjestu Moresnet, u Belgiji. Međutim, ostalo im je sjećanje na četiri vrlo intenzivna tjedna koja su tamo provele. Svi koji su dolazili na molitve ili na tople obroke bili su veoma sretni zbog njihove posjete i ohrabrivanja: ljudi starije dobi, studenti i krizmanici, bolesnici, invalidi, siromasi, beskućnici, članovi naše zajednice…
 
Doživjeli smo mnoge prekrasne trenutke, čak i u situacijama koje bi vas mogle deprimirati, jer se suočavate s patnjom drugih ljudi i s vlastitom slabošću. Pa ipak, osjetili smo radost u trenucima tišine i zahvalnosti.
 
Nalazimo se na granici triju zemalja i ponovno smo spoznali koliko je važno naći zajednički jezik te slušati jedni druge. Okupljali smo se oko zajedničke molitve koja nam je pružala olakšanje i davala nove poticaje.
 
U domu Jean Arnold svi smo zahvalni zbog prisustva ove male privremene zajednice.
Renate, Moresnet


Roanne (Francuska)

Naše putovanje u Taizé 13. rujna bilo je prekrasno; bilo nas je 47 na ovom putovanju. Mnogo nam je značilo sudjelovanje na biblijskom uvodu i u malim skupinama. Moji su suputnici koje ovih dana susrećem i dalje veoma zahvalni na svemu što su tamo doživjeli.
 
Marlène, Michelle i Katja pronašle su dobar smještaj u župi sv. Ane. Gradom se kreću na biciklu, da bi naizmjence mogle odlaziti u humanitarnu organizaciju Secours Catholique (Caritas), u protestantsku crkvu te u centar Notre Dame... Kada moraju ići negdje dalje, onda im ljudi nude prijevoz automobilom. Veoma je dirljivo vidjeti ove mlade djevojke kako besplatno daruju svoje slobodno vrijeme radi susreta s drugim ljudima.
 
Molitve su doista lijepe i svakim je danom prisutno sve više ljudi.
 
Ovaj posjet doista je obećanje povezanosti te omogućava žiteljima upoznavanje diljem regije.
 
Hvala!
Isabelle Dumas, Roanne (Francuska)


Kijev (Ukrajina)

Ovih dana u Kijevu najviše me se dojmila radost njegovih mještana u susretu s nama; vide kako je naša mala skupina iz Taizéa jednostavno stigla u Ukrajinu željna da ih susretne i pokuša im pomoći. Mislim da im je veoma važno vidjeti kako su neke osobe ipak spremne doći i susresti se s njima usprkos nedavnim nesretnim događanjima u toj zemlji.
Ilan (Francuska), u Kijevu
U Kijevu mi se osobito sviđa i što se u pravoslavnom bogoštovlju veoma mnogo pjeva. Sve do sada, uvijek je neki zbor pjevao barem dva glasa. Na velikim proslavama, primjerice, na nedjeljnoj liturgiji u manastiru Lavra, zbor je tijekom liturgije priredio pravi mali koncert lijepe crkvene glazbe.
Matthias (Njemačka), u Kijevu


Bruxelles (Belgija)

Prijelaz iz malog privremenog bratstva u Poverellu odvija se veoma dobro za Brama, Benjamina, Marka i Paula te za nas, obitelj iz Poverella, odnosno, za volontere i goste koji stižu na obrok ili ostaju neko vrijeme u domu. Svakoga dana priprema se i servira više od 700 obroka u raznim centrima Poverella u Bruxellesu; moguće je i smjestiti 55 ljudi. Za osobe koje stignu u Poverello, osobito je važno, osim materijalnih i praktičnih problema zadovoljiti i njihovu potrebu za odmorom, ravnotežom i susretom s drugim ljudima.
 
Naše malo privremeno bratstvo doista se organizira oko okupljanja na molitvu tri puta dnevno … U tim trenucima molitve, u kapelici naše kuće, sudjeluju i volonteri te ponekad i domaćini iz Poverella.
 
Vidimo da se ozbiljno angažiraju u svom radu i da su veoma zainteresirani za sve što se događa u Poverellu. Svima nama njihova je nazočnost i molitva prava pomoć i ohrabrenje!
Johan, za obitelj »Poverella«, Bruxelles


Porto (Portugal)

Teško je povjerovati da je više od polovice našeg boravka u Portu već prošlo. Blagoslovljeni smo susretima s ljudima između 2 i 87 godina koji se čine istinski sretnima što smo ovdje, iako smo zapravo mi na dobitku što smo neko vrijeme imali priliku gledati svijet njihovim očima.
 
Čini se da veoma cijene što troje ljudi napušta svoj svakodnevni život da bi upoznali ovu župu i cijeli kvart, da bi živjeli i molili na alternativni način, djelovali tamo gdje vojska turista samo prolazi pored njih, te da otkriju koliko toga mogu dati i podijeliti materijalno ugrožene osobe.
 
Premda je jezična prepreka pravi izazov, čini se da se jezik ljubavi, služenja i predanosti cijeni daleko iznad svih mogućih gramatičkih pogrešaka ili slučajeva Portunhola.
 
Sretni smo što smo uključeni u sve vidove rada župnog socijalnog centra: pratimo malu djecu na dječje igralište i pazimo da ne zaborave svoje šeširiće u svekolikoj zabavi i uzbuđenju. Pomažemo u radu s beskućnicima, a za jednoga od njih se ispostavilo da je veoma privržen gitari pa je pjesme iz Taizea cijenio još i više. Vježbamo gimnastiku sa starijima te pratimo drage starije gospođe s poteškoćama u hodanju u kafić ili u posjet rođacima.
 
Također organiziramo tri molitve dnevno – jutarnju za sebe, kraće podnevne molitve s ljudima s kojima radimo, te večernje u crkvi São José das Taipas gdje se naša zajednica sastoji od susjeda iz Vitórie kao i od ljudi iz cijelog Porta, čini se veoma sretnih jer smo im sa sobom donijeli malo Taizéa (ikone, brošure, molitveni ritam te nadamo se i više od toga).“
Jeanne, Judith i Yolanda u Portu


Printed from: http://www.taize.fr/hr_article17008.html - 24 October 2019
Copyright © 2019 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France