Rim 2012.

Riječi brata Aloisa

Svake večeri Susreta, tijekom molitve u rimskim bazilikama, brat Alois se obratio mladima:

JPEG - 17 ko

Petak, 28. prosinca 2012.

Došli smo u Rim kao hodočasnici. Mi smo svi na putu prema više osobnog zajedništva s Bogom i dubljem zajedništvu jednih s drugima.

Ove prve večeri već se želimo zahvaliti svima onima koji su nam pružili dobrodošlicu u župama, obiteljima i vjerskim zajednicama.

A onima koji spavaju u kolektivnom smještaju želio bih reći: čak i ako ne boravite u obitelji, naći ćete radost u zajedništvu, pomažući jedni drugima u jednostavnosti ovog hodočašća.

Kakav će naš život biti ovih dana? U Rimu ćemo otkriti naznake kontinuiteta vjere od apostola do današnjih dana. I također, kako dolazimo iz različitih zemalja i iz različitih kršćanskih konfesija, produbit ćemo solidarnost, u trenutku u povijesti kada materijalne poteškoće potiču strah i povlačenje.

Našim ćemo okupljanjem širom otvoriti vrata povjerenja i solidarnosti.

Dakle, bitno je da svatko od nas poduzme neku vrstu unutarnjeg hodočašća ovih dana, otkrivajući u sebi izvore povjerenja u Boga.

Razotkrivanje izvora povjerenja u Boga! To je ono za što ćemo se i dalje zalagati tijekom iduće godine. Papa Benedikt XVI., koji će nas dočekati sutra navečer na molitvi na Trgu svetog Petra, pokrenuo je godinu vjere.

Za kršćane svih vjeroispovijesti, bitno je na novi način reagirati na pitanje: zašto vjerujemo u Boga? U svijetu u kojem je povjerenje u Boga sve manje i manje očito, osobni odgovor na to pitanje daje smjer našim životima.

»Prijedlozi za 2013.« koje ste dobili kada ste stigli mogu nas postaviti na put. Mi trebamo jedni druge da bismo živjeli povjerenje u Boga. Nitko ne može vjerovati posve sam. Dakle, moramo razgovarati o tome s našim prijateljima, u našim skupinama, s onima koje upoznajemo. Upitajmo se: kako nas vjera u Boga može održati?

Otvorimo svoja srca ovoj još nečuvenoj poruci: Bog, koji je iznad svega što možemo zamisliti, podijelio je naš život u Isusu, i po Duhu Svetom on prebiva u svakome od nas. Za mnoge je ta poruka teška za razumjeti. I nitko ne može tvrditi da je razumije u potpunosti.

Ali kad uzmemo vremena za pažljivo slušanje ove poruke, nešto se u nama može promijeniti. Svjesni smo da smo ljubljeni, da naše postojanje nije slučajan događaj, da je naš život dar, da nikad nismo sami.

U isto vrijeme, naši odnosi s drugima se mijenjaju. Mi više ne trebamo dokazivati vrijednost svojeg postojanja, podizati zidove samoobrane. Drugi više nisu prijetnja. A čak i nestabilnost naših životima više ne izaziva strah u nama, ona nas dovodi da primimo Boga.

Nitko ne može živjeti bez oslanjanja na nešto. Jedna se osoba oslanja na nadu u bolju budućnost, druga na ljubav bliskog prijatelja ili rođaka, a druga na gomilanje bogatstva ili težnju za uspjehom. Vjerovati znači oslanjati se na Boga, usuditi se i osloniti na njegovu ljubav.

Bog se nudi kao ova podrška za nas. I onda smo slobodni da se otvorimo prema budućnosti i drugima bez straha.

Tisuću puta u našem životu krećemo na put koji vodi od brige prema uvjerenom povjerenju. To je unutarnja borba. Važno je ne uhvatiti se u strah, gorčinu i beznađe.

Ova unutarnja borba budi kreativne energije u nama. Ona budi naša srca. Omogućuje nam da ostavimo iza sebe ono što nas može otuđiti, vraća nas sebi. Ne pušta nas da se pomirimo s osrednjošću a prije svega nas vodi intenzivnom životu.

Živjeti intenzivno. Bog ne želi ništa drugo za svakoga od nas. Isus jasno kaže u Evanđelju: »Ja sam došao kako bi oni živjeli i to u potpunosti.«

Sve počinje s povjerenju koje smo dobili od Boga. Mi možemo dopustiti našim životima da se obnove ovih dana dajući dobrodošlicu pogledu povjerenja kojim Bog promatra svakoga od nas.


Subota, 29. prosinca 2012.

Pozdravna riječ brata Aloisa, na ovoj stranici.


Nedjelja, 30. prosinca 2012.

Europski susret u Rimu! Dugo smo razgovarali smo s kardinalom Vallinijem, kardinalom vikarom u Rimu. Hvala vam, dragi kardinale Vallini, što ste omogućili da ovaj susret bude srdačno dočekan u tako mnogo župa u Rimu. I mi smo također zahvalni na gostoprimstvu drugih denominacija prisutnih u Rimu, pravoslavnih i protestantskih. Sada će kardinal razgovarati s nama:

Kardinal Vallini:

Dragi mladi ljudi, hodočasnici u Rim iz mnogih Europskih zemalja! Srdačno vas pozdravljam: dobro došli
Podsjećam vas sve na radost koju je sinoć izrazio papa Benedikt XVI. Na Trgu svetog Petra kako bi vam poželio dobrodošlicu u naš grad na ovom hodočašću povjerenja u organizaciji Zajednice iz Taizéa.

Došli ste u velikom broju, a mi smo vas pokušali primiti s jednostavnošću i naklonošću u župama, obiteljima, vjerskim zajednicama te u svim ustavnovama koje smo mogli pronaći, s posebnim i velikodušnim zalaganjem grada Rima. Zahvaljujem svima onima koji su velikodušno otvorili vrata svojih domova. Ispričavamo vam se ako sva mjesta smještaja nisu u mogućnosti ponuditi udobnost kakvu bismo željeli.

Rim je grad apostola Petra i Pavla, koji nisu oklijevali dati svoje živote kao mučenici za svoju vjeru u Isusa Krista, Spasitelja čovječanstva.

Nakon njih, u njihovim su redovima mnogi muškarci i žene živjeli Evanđelje s vjernošću I dali herojska svjedočanstva u svim područjima života kako samo u Bogu, Ocu milosti, ljudi mogu pronaći pun smisao svojeg postojanja.

Naše katakombe, sjajne bazilike, kao i mnoge crkve I kapele razasute širom našeg grada svjedoče o iskrenoj vjeri Rimljana tijekom stoljeća sve do današnjeg dana.

U naše doba, nastaju novi izazovi vezani uz vjeru koja se sve više dovodi u pitanje, a Rimska Crkva je posvećena propovijedanju Evanđelja kako bi ga naši suvremenici mogli primiti i živjeti s entuzijazmom u sigurnosti kako samo u Isusu Kristu otajstvo čovječanstva prima pravu svjetlost.

Svatko je od vas, dragi mladi, u dobi kada oblikuje svoj život i želi pronaći put do sreće. Mogu vam iskreno i otvoreno reći da sam i ja, kad sam bio vaših godina, bio nesiguran u vezi sa svojom budućnošću i pitao se kako biti siguran da neću poći krivim putom. S radošću mogu posvjedočiti kako sam siguran da sve istine ljudskog života u Isusu Kristu nalaze svoj izvor I svoj vrhunac.

To je vjera koju želimo svjedočiti ovih dana i nadamo se da ćete se vratiti u svoje zemlje duboko vjerujući u svojim srcima kako je Isus Krist Put koji objašnjava čovjeka čovjeku, koji pomiruje ljude jedne s drugima, koji ih čini strastveno predanima u izgradnji svijeta u kojem se pravda i mir mogu dijeliti među svim ljudima, osobito najsiromašnijima.

Vjerujte mi, dragi mladi, da je ovo povjerenje u Isusa Krista na mjestu i doprinesite svojim duhovnim putom, svojom predanošću i entuzijazmom stvaranju nade u svijetu. Prenosite povjerenje svakom čovjeku kojeg sretnete na svojem putu.

Podržite svojim molitvama kršćane Rima, a I mi ćemo nastaviti moliti za vas, neka Gospodin bude uvijek s vama.

Brat Alois

Sinoćnja večernja molitva s papom Benediktom XVI. ostat će urezana u našim sjećanjima kao svjetlo koje nam pomaže ići naprijed. Dao sam Papi mali znak nade koji su nam mladi Afrikanci povjerili tijekom nedavne faze našeg hodočašća povjerenja u Ruandi. Taj znak je bio koš pod nazivom "agaseke" sa sjemenom sirka.

Mladi Afrikanci također su nam dali takve male košare za sve zemlje u Europi, kao i za one s drugih kontinenata. Mi ćemo ih dijeliti svaku večer kao pozdrav narodima koji su prisutni na našem susretu. Neka to sjeme nade cvate posvuda u svijetu!

U Kigali smo mi, braća, išli kao jednostavni svjedoci želje stanovništva Ruande da obnove svoju zemlju, a u širem smislu kao svjedoci težnje mladih afričkih kršćana da pripreme budućnost svog kontinenta. Sudionici su došli ne samo iz Ruande, nego i iz cijele regije Velikih jezera, iz istočne Afrike i iz još dalje.

Ruanda prolazi kroz razdoblje velike patnje. Sjećanja na rane i dalje žive. No, zemlja se ponovo diže na svoje noge. Mi se divimo ženama i muškarcima koji donose suosjećanje i ozdravljenje, primjerice brinući o siročadi kao da su njihova vlastita djeca.

Ono što smo donijeli natrag iz Ruande je iznad svega poziv na pomirenje. Crkva želi pridonijeti dubokom pomirenju, ne prisilnom suživotu, nego pomirenju u srcima.

Ovo je poziv za sve nas: kako možemo pomiriti ono što čini se da je, a možda i jest, nespojivo? Nismo osuđeni na odustajanje ili pasivnost, jer je Krist došao pomiriti ono što se činilo da je u stalnom protivljenju. Na križu je raširio svoje ruke prema svima. On je naš mir! Pomirenje počinje kada svi zajedno gledamo prema njemu.

Nakon Kigalija, dvojica moje braće i ja otišli smo u Gomu, Sjeverni Kivu, baš nakon što su nedavni potresi bili uzrok priljeva nekoliko desetaka tisuća raseljenih porodica u regiju. Oni su bili u velikoj nevolji, često u krajnjoj oskudici.

U Gomi, pod izvanrednim okolnostima, upoznali smo mirotvorce i svjedoke ljubavi. Zbog svoje vjere oni ostaju na nogama usred kaosa, straha i napuštenosti. Vidjeli smo svojim očima sliku Crkve koja ostaje mjesto dobrodošlice, čak i kada nijedna druga struktura ne funkcionira.

Ja i dalje duboko impresioniran vitalnošću mladih kršćana u Africi. Taj je dinamizam vrsta evanđeoskog ohrabrenja da ostanemo čvrsti u nadi. Kada posijete sjeme sirka u svojim različitim zemljama, prisjetite se nade mladih Afrikanaca i to će biti podrška za vas!

Nakon Kigalija i Rima, kako će se nastaviti naše hodočašće povjerenja? Što će biti sljedeća faza na našem putu prema okupljanju za novu solidarnosti 2015. u Taizéu?

Ako nas je ova godina učinila osobito pozornima prema mladim Afrikancima, sljedeća godina će nam omogućiti da slušamo mlade Azijate. Nekolicina nas, u listopadu-studenom, ići će na hodočašće mira i pomirenja u nekoliko zemalja - u Koreju, u Indiju, a također ćemo ići izraziti solidarnost u mjesta koja teže za više pravde i slobode.

Zatim imamo sljedeći Europski susret, od 28. prosinca 2013. do 1. siječnja 2014. On će se održati na granici između dviju zemalja, u gradu koji je simbol pomirenja u Europi, simbol otvorene i ujedinjene Europe. Europski susret će se održati u gradu Strasbourgu.

Bit ćemo primljeni u Alsaceu na francuskoj strani, a na njemačkoj strani u Badenu.

Dijete
 
Prva je "agaseke" košara sa sjemenom sirka za mlade Francuze iz Alsacea i mlade Nijemce iz Badena s nadbiskupom Gralletom, koji je ovdje večeras u ime raznih crkava u regiji.

Nadbiskup Strasbourga

Iz Francuske te iz Njemačke, od Katoličke i protestantske Crkve u Alsaceu te u Badenu, pozivam vas s velikom radošću na Europski susret iduće godine u Strasbourgu.

Strasbourg je grad pomirenja među narodima i grad u kojem se Europa izgradi. Dugo vremena već živimo u dobrim kontaktu između kršćana različitih vjeroispovijesti. Dobro nam došli!

Dijete
 
Tu su i košare za mlade iz Češke, Belgije, Slovačke, Nizozemske, Švicarske, Austrije, Portugala, Luksemburga, Estonije, Latvije, Crne Gore, Slovenije i one koji su nas ugostili, mlade Italije.
 
Tu je košara za mlade iz Azije, i ove večeri pozdravljamo mlade ljude iz Libanona, Koreje, Japana, Kazahstana, Indonezije, Indije, Bangladeša, Kine, Hong Konga, Vijetnama i Filipina.
 
Također pozdravljamo biskupe, svećenike, pastore i crkvene vođe u Rimu, Italiji, i nekoliko drugih zemalja. Pozdravljamo političke lidere i gradonačelnika Rima.
 
A sada, u sedam velikih bazilika i crkava u kojima smo se okupili, mi ćemo nastaviti moliti uz pjesmu i molitvu oko križa. Svatko može doći i položiti čelo na križ, kako bi povjerio Bogu svoje terete i terete drugih.

Ponedjeljak, 31. prosinca 2012.

Sinoć sam najavio daljnje etape u našem hodočašću povjerenja. Ali, to se hodočašće nastavlja prije i iznad svega u svakodnevnom životu svakoga od nas.

Postati hodočasnik kako bi se stvorile veze zajedništva i prijateljstva, potrebno je svugdje. S našim najbližima, s onima s kojima živimo. Trebamo jedni druge, jer svi smo mi na neki način siromašni.

Trebamo jedni druge u životu naših društava. Razvoj i napredak više ne mogu biti rezervirani za nekolicinu, dok veći dio čovječanstva osiromašuje. Rastuće ekonomske poteškoće ne potiču nas na manje, nego na više solidarnosti.

Dijeljenje materijalnih dobara ne prijeti našem blagostanju, a može nas dovesti do osobnog ispunjenja i sreće. Ovih dana mnogi su od vas našli ohrabrenje u otkrivanju konkretne inicijative solidarnosti ovdje u Rimu, na primjer one stvorene za osiguranje zapošljavanja mladih i podršku izbjeglicama.

I mi također trebamo jedni druge između naroda i kontinenata. Jedan od uzroka nepravdi u svijetu jest u međusobnom nepoznavanju. Ako pobliže poznajemo neke situacije, lakše ćemo otkriti načine da prevladamo suprotnosti.

Krist nas ujedinjuje, sve jezike i sve narode. Kako da u nama plane strast za jedinstvom, taj plamen koji je Krist iznio na vidjelo na Zemlji?

Sutra, 1. siječnja je dan mira. Ako, kao kršćani, svi kao prioritet imamo opredjeljenje za pravdu i mir, mogla bi nastati.nova vitalnost kršćanstva Skromno kršćanstvo, koje ne nameće ništa, ali je sol zemlje.

Zato je važno da radimo zajedno, dolazeći iz različitih kršćanskih tradicija. Ne trebamo očekivati da je put do jedinstva do kraja programiran, očekujmo pomirenje! Više ne možemo izdržati podjele. Zbog naših podjela sol evanđeoske poruke gubi okus.

Kao kršteni kršćani, svi pripadamo Kristu, mi smo dio Kristova tijela. Naš identitet krštenih osoba trebao bi nam biti prvi, ispred našeg konfesionalnog identiteta!

Odbijmo raditi odvojeno ono što možemo učiniti zajedno. Posjećujmo jedni druge. Tu je i uzajamno nerazumijevanje između različitih kršćanskih tradicija. Kada ga prevladamo, otkrit ćemo blago Evanđelja među ostalima.

Okrenimo se svi ponizno Kristu, možda u tišini.Slušajmo zajedno njegovu riječ. Tragajmo zajedno za njegovim licem, kao što to činimo ovih dana.

Tada Duh Sveti dolazi, kao na Pedesetnicu. A zajedno možemo provesti u praksu Kristov poziv: "Bit ćete mi svjedoci do svih krajeva zemlje"

Dijete
 
Večeras imamo afričke košare, pune zrna sirka za mlade iz Poljske, Ukrajine, Bjelorusije, Švedske, Velike Britanije, Danske, Irske, Norveške, Finske, Srbije i Grčke.
 
Tu je košara za afričku mladež, i mi pozdravljamo mlade iz Južne Afrike, Namibije, Toga, Senegala, Tanzanije, Benina, Demokratske Republike Kongo.
 
A sada, u sedam velikih bazilika i crkava u kojima smo okupili, molitva će se nastaviti uz pjesmu i molitvu oko križa. Svatko može doći položiti čelo na križ i povjeriti Bogu vlastite terete i terete drugih.

Utorak, 1. siječnja 2013.

Već smo na kraju našeg prekrasnog susreta. Sutra će gotovo svi od vas krenuti kućama. Ja ću, s nekoliko braće i stotinu mladih iz cijele Europe, nastaviti ovo hodočašće odlaskom u Istambul. Tamo ćemo, uz ekumenskog carigradskog patrijarha Bartolomeja i razne Crkve prisutne u tom gradu, slaviti Bogojavljenje.

Jedno će pitanje pratiti sve nas: Je li moguće nastaviti kod kuće ono što smo živjeli ovdje? Kako mogu imati Boga kao referentnu točku u svom svakodnevnom životu?

Svi ponekad možemo imati snažan dojam da smo, u svakodnevnom životu, prepušteni sami sebi. Bog se može činiti jako dalekim.

Za neke, pronalaženje smjera u životu nije očito. Teško je danas predvidjeti budućnost, čak i bliske budućnosti. Mnogi studiraju ili uče bez ikakvog pojma do čega bi to moglo dovesti. Kako onda možemo stvoriti životni plan?

Naravno, mi nemamo jednostavna rješenja koja možemo ponuditi. Ali mi, braća naše Zajednice iz Taizéa, želimo da svi napustimo Rim s unutarnjom snagom koja nam omogućuje da se suočimo s budućnošću s hrabrošću i radošću.

Kada zakaže podrška koju nam društvo nudi, postaje sve važnije pronaći u sebi unutarnju snagu koja nam omogućuje da idemo naprijed.

Uvjeren sam da povjerenje u Boga može probuditi tu unutarnju snagu. Povjerenje je više nego samo osjećaj, moguće je donijeti svjesnu odluku da vjerujemo u Boga.

Da bismo podržali ovu odluku, baš kao u ljudskim prijateljstvima, moramo se u potpunosti angažirati u potrazi za osobnim odnosom s Bogom. I možemo krenuti naprijed u tom smjeru gledajući prema Kristu.

Kad je bio mlad, Isus je donio osnovni izbor koji je odlučno odredio smjer njegova postojanja. On je uložio svoje povjerenje u Božju ljubav. Vjerovao je u Boga, čak i u neuspjesima, koje je također doživljavao.

I nikada nije zasjenjivao Božju ljubav koja je sjala kroz njega. U njemu je ljubav Božja u cijelosti postala vidljivom. Tijekom iduće godine možemo više razmišljati o tome. Bog, koji je iznad svega što možemo zamisliti, prenio nam se putem potpuno ljudskog života, život Isusa.

Jednostavnim je životom Isus zračio Božju ljubav. On nije bio nadčovjek iznad nas, on je, naprotiv, puno više bio čovjek nego što smo mi.

U potrazi preže njim, možemo shvatiti kako nam Bog omogućuje povjerenje u našu ljudskog. Povjerenje u Boga je isto što i povjerenje u ljude. Vjera u Boga vodi nas da postanemo čovječnijima, da odbijemo sve ono što dehumanizira i nas i druge.

S Kristom, svi smo mi djeca Božja. Obnavljanje tog povjerenje u Boga dan za danom daje nam unutarnju snagu, pa čak i upornost. Oni mogu usmjeriti cijelu našu egzistenciju, naglašavajući male ili velike odluke.

Dakle, čak i s ograničenom slobodom, čak i usred materijalnih poteškoća, čak i s malom sigurnošću za budućnost, možemo pronaći želju i hrabrost da preuzmemo odgovornost za svoju budućnost.

Svi bismo željeli slušati, kao da su upućene svakom od nas, riječi apostola Pavla nekoć pisane mladog vođi kršćanske zajednice pod imenom Timotej, «Rasplamsaj dar koji je Bog pohranio u tebi. Bog nam nije dao duh straha, već duh snage, ljubavi i samokontrole.»

Dijete:
 
Večeras imamo afričke košare, ispunjene sjemenom sirka za mlade iz Litve, Rusije, Rumunjske, Albanije, Moldavije, Španjolske, Kosova, Mađarske, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Hrvatske i Malte.
 
Tu je košara za mlade iz Australije i Novog Zelanda.
 
Tu je i košara za mlade iz Amerike i mi pozdravljamo mlade ljude iz SAD, Meksika, Dominikanske Republike, Haitija, Dominike, Ekvadora, Perua, Bolivije, Brazila, Čilea i Argentine.

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article14949.html - 15 November 2018
Copyright © 2018 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France