Vjera

Zašto moramo vjerovati kako bismo bili spašeni?

«Evanđelje je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje» (Rimljanima 1,16). Spasenje znači oslobođenje od svega što izobličuje, slabi ili uništava život. A snaga što je Bog koristi kako bi spasio ljude je «evanđelje Sina njegova» (Rimljanima 1,9). To evanđelje, radosna vijest, otkriva Boga koji daje sve – svoje oproštenje, svoj život, svoju radost. Stoga spasenje nije ograničeno na one koji ispunjaju određene uvjete. Ono je za dobre i zle, mudre i lude. Bog spašava «svakoga tko vjeruje».

Je li dakle vjera preduvjet za primanje dara Božjega? Kada bi to bilo tako, onda bi moj život, moja sreća i moje spasenje konačno ovisili o meni. Sve bi ovisilo o mojem prihvaćanju ili odbijanju. Ta zamisao nije u skladu s onim što Biblija podrazumijeva pod vjerom. Vjera nije sredstvo koje nam služi kako bismo nešto dobili. Ona je puno skromnija stvarnost, jednostavno uvijek zadivljeno povjerenje: iako nisam ispunio nikakve uvjete, Bog me vraća prijateljstvu s njime.

Vjera je gotovo ništa, jedva spoznatljiva – sitna kao zrno gorušice, kaže Isus (Luka 17,6). U isto vrijeme, «vrjednija je od zlata» (1 Petrova 1,7), «najsvetija» (Judina poslanica 20). Uz nadu i ljubav, ona ostaje zauvijek (1 Korinćanima 13,13). U sedmom je stoljeću sveti Maksim Ispovjednik poistovjetio vjeru s kraljevstvom Božjim. «Vjera je kraljevstvo Božje bez vidljiva oblika, kraljevstvo je vjera oblikovana po Bogu.» I dodaje kako vjera ostvaruje «neposredno i savršeno jedinstvo vjernika s Bogom u kojeg vjeruje». Vjera nije ulaznica u Božje kraljevstvo. U samoj je vjeri Bog prisutan. Tkogod vjeruje i ima povjerenja u evanđelje, već je sjedinjen s Bogom.

Prije Kristova dolaska, vjera nije bila uobičajeni način povezanosti s Bogom. Bilo je nesvakidašnjih vjernika kao Abraham, i u ključnom trenutku prelaska preko Crvenoga mora «narod povjerova Gospodinu i njegovu sluzi Mojsiju» (Izlazak 14,31). No u svakodnevnom životu, vjernost je bila cjenjenija od vjere. Zajednica prvoga saveza nije bila sačinjena od «vjernika» već od «poniznih», «pravednih», «svetih» (Psalam 34). S Kristovim je evanđeljem vjera postala normalna i ne više izuzetna, pa su se Isusovi učenici mogli jednostavno zvati «vjernicima» (Djela 2,44).

Jer sada kad je evanđelje otkrilo Božji dar bez granica i zadrški, spasenje je besplatno ponuđeno. Više nema uvjeta koje treba ispuniti, dovoljno je vjerovati u nj. Nitko nije isključen iz Božje ljubavi, prema riječima apostola Pavla: «Pouzdajemo se u Boga živoga koji je Spasitelj svih ljudi, ponajpače vjernika» (1 Timoteju 4,10).

Što mi je činiti kad ne mogu vjerovati?

Novi Zavjet govori gotovo isto toliko o sumnji koliko i o vjeri. Apostoli nisu bili pretjerano iznenađeni da je vjerovati teško, znajući da su proroci to naviještali. Pavao i Ivan navode Izaijine riječi: «Gospodine, tko povjerova našoj poruci?» (Ivan 12,38 i Rimljanima 10,16). Ivan dodaje: «Stoga i ne mogu vjerovati, jer Izaija dalje kaže: Zaslijepi im oči, stvrdnu srca; da očima ne vide, srcem ne razumiju» (Ivan 12,39-40). Sva četiri evanđelja pozivaju se na taj odjeljak Izaije 6. Vjera je čudesna.

Ivanovo Evanđelje pokazuje vjeru na zaleđu njena suprotstva. Isusa od početka ignoriraju: «K svojima dođe i njegovi ga ne primiše» (Ivan 1,10-11). Istina je da su u određeno vrijeme mnogi slijedili Isusa. No vrlo brzo većina je prestala vjerovati u njega: «Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime» (Ivan 6,66). Isus ih nije pokušao zadržati. Kaže: «Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca» (Ivan 6,65).

Isus nije nastojao uvjeriti ljude da ostanu s njime, jer vjera ima dubinu koja prelazi shvaćanje i osjećaje. Ona je ukorijenjena u mjestima gdje «bezdan doziva bezdan» (Psalam 42,7), gdje bezdan ljudstva dodiruje Božju dubinu. «Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla» (Ivan 6,44). Vjera je neodjeljivo rođena iz Božje djelatnosti i ljudske volje. Nitko ne vjeruje protiv svoje volje. Isto tako, nitko ne vjeruje ako mu Bog ne daje vjerovati.

Ako je vjera Božji dar, a ne vjeruju svi, znači li to da je Bog neke ljude odbacio? U odlomku gdje Ivan navodi Izaijine riječi o nemogućnosti vjerovanja, on prenosi i Isusove riječi pune nade: «Ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi» (Ivan 12,31). Uzdignut na križ i uznesen u slavu Očevu, Krist «privuče» kao što Otac «povuče». Kako može doseći svakog čovjeka? Nitko ne može reći. No zašto mu ne bi vjerovali u onome što nas nadilazi?

Do posljednje stranice Ivanovo Evanđelje pokazuje kako je vjera krhka. Tomina sumnja je postala poslovična. No odlučujuće je da, iako ne vjerujući, on ostaje dio zajednice vjernika – i naravno da ga oni ne odbacuju! Toma čeka, uskrsli mu se Krist ukazuje i on vjeruje. Tada Isus kaže: «Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju» (Ivan 20,29). Vjera nije dostignuće. Ona dolazi nenadano, nitko ne zna kako. Ona je sobom iznenađeno povjerenje.

Pismo iz Taizéa: 2004./6

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article1459.html - 19 October 2019
Copyright © 2019 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France