Pismo iz Taizéa

Preskakati zidove razdvajanja

Na ovoj stranici objavljujemo neke tekstove na temu iz prošlog broja tromjesečnog Pisma iz Taizéa: «Preskakati zidove razdvajanja». Svaki je tekst komentar na izvadak iz Pisma 2012.: Prema novoj solidarnosti.
Berlin je simbol za sve one koji, širom svijeta, pokušavaju preskočiti zidove razdvajanja kako bi širili povjerenje. (Brat Alois, Pismo 2012.: uvod)
Sinwoo (Koreja)

Kao Koreancu, za mene je susret u Berlinu bio snažan znak nade. Čak i ako nitko nije predvidio brzo ponovno ujedinjenje Njemačke, ono se dogodilo. U mojoj zemlji postoje zidovi, ne samo između Sjevera i Juga, nego i u samoj Južnoj Koreji. Na primjer, imamo različite točke gledišta između mlađe generacije koja ne obraća toliko pozornosti na odvojenosti i starijih ljudi, koji još uvijek imaju članove obitelji na drugoj strani. Nažalost, svaka politička stranka ima drugačiji svjetonazor, čak i za humanitarnu pomoć Sjevernoj Koreji. Ja sam radio na info pultu tijekom susreta i vidio sam svojim očima koliko je sudionika donijelo lijekove i medicinsku opremu za Sjevernu Koreju. Čak i ako je nekih lijekova koje su sudionici donijeli bilo vrlo malo ili su bili već korišteni bio sam sretan što vidim njihovo toplo srce, njihovu velikodušnost. Pokušat ću uporno moliti za Koreju, vjerujući da molitva, koja dolazi od Božje dobrote, ima snagu i da Bog ima plan za našu zemlju. «A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo.» (Hebrejima 11,1).

Otvoriti putove povjerenja odaziv je na hitnu potrebu: usprkos sve lakšoj komunikaciji, naša ljudska društva ostaju podijeljena i rascjepkana. Zidovi postoje ne samo među narodima I kontinentima, nego i blizu nas, pa čak I u čovjekovom srcu.
Sérgio (Portugal)

Sudjelujući u Europskom susretu u Berlinu, vidio sam kako je mnogo godina zid bio simbol tog odvajanja i kada je pao, to je bilo poput pobjede onih koji se nadaju, onih koji nikada nisu izgubili povjerenje. U našem društvu uloženi su veliki napori da se ljudi povežu, međutim, još uvijek je dug put koji treba proći kako bi ih se ujedinilo. Da bismo se povezali, moramo prevladati vidljive prepreke, ali da bismo se ujedinili, moramo srušiti one nevidljive. Te nevidljive barijere žive unutar naših srca i neće ih srušiti organizacije ili društveni pokreti. Te prepreke može srušiti samo svatko od nas. Vježbanje osobnog razmišljanja može srušiti nevidljive zidove i postaviti put prema budućnosti u zajedništvu jednih s drugima i s Kristom.

Religije još uvijekignoriraju jedna drugu, a sami su kršćani podijeljeni u mnoštvo različitih denominacija.
Luc i Claire (Francuska)

Povijest župe koja nas je primila u Berlinu slika je pomirenja. Crkva sv. Nikolaja bila je uništena za vrijeme Drugog svjetskog rata, a obnova je započela tek 1980. Kad je srušen Zid, orgulja koje će pratiti slavlja još nije bilo. Jedna župa u Zapadnom Berlinu imala je samo jedan instrument koji su im ponudili u znak pomirenja. Zahvaljujući zvuku tih orgulja, župa je malo po malo započela život i obnova crkve se mogla nastaviti. Zatim se postavilo pitanje zvona koja su nestala tijekom rata. U blizini luteranske župe postoji katolička župa. One su zajedno zaključile da im zvona nisu u suglasju, i umjesto da kupe ista zvona kao i prije rata, župa svetog Nikolaja izabrala je zvona koja će zvoniti u skladu s onima u katolika. Lijepo svjedočanstvo za Njemačku koja sada gradi mostove, a ne više zidove.

Angelo (Italija)

Iskustvo Europskog susreta uvijek mi je zanimljivo, ovaj put ga je obilježila obitelj domaćina i novi prijatelji koje sam upoznao u Berlinu. Iako je ovo bilo moje četvrto hodočašće povjerenja, ono što sam tih dana doživio, učinilo je da još jednom shvatim kako u Crkvi ne bi smjelo biti nikakvih podjela. Pogotovo u Berlinu, sada ujedinjenom gradu, ali više od dvadeset godina podijeljenim nepotrebnim zidom, potreba za jedinstvom je opipljiva. Nema više podjela, već jedinstvo među ljudima.

Povjerenjem i nadom moguće je srušiti taj zid, kako bismo mogli živjeti u zajedništvu s braćom. Teško je to napraviti, ali u Kristu su sve prepreke uklonjene.

Kako bismo pokrenuli solidarnost, morami ići prema drugima, ponekad praznih ruku, slušajući, pokušavajući shvatiti čovjeka koji ne razmišlja poput nas... i i situacija koja je na mrtvoj točki može se promijeniti.
Sam (Engleska)

Unutarnja promjena koju sam ponio iz Berlina je spoznaja da ljubav koju osjećam za one oko mene ne umanjuje moju ljubav prema Bogu. Upravo suprotno, one su jedno te isto. Čak i kada oni koje volim najviše, ne dijele moju vjeru, ljubav čovječanstva je uvijek Božja ljubav. Rušenje tog zida u mom srcu dovodi do oslobođenja i veće sigurnosti u mojoj vjeri. Kada smo u jedinstvu sa samim sobom i počnemo nalaziti unutarnji mir, tada možemo početi isijavati taj mir na svijet oko nas.

Polet prema novoj solidarnosti je moguć. Hrani ga uvjerenje da povijest svijeta nije predodređena. Pad Berlinskog zida 1989. bio je nezamisliv nekoliko godina ranije (Bilješka 2)
Qvinny (Nizozemska)

Tijekom Europskog susreta prisustvovao sam radionici o Berlinskom zidu. Ljudi koji su živjli u to vrijeme podijelili su svoja iskustva, pogledali smo film i otišli vidjeti poslijednji komad zida. Mnoštvo ljudi je bilo tako velika da sam na žalost morao propustiti veliki dio osobnih priča. Međutim, sjećam se nekih komadića priča. Sjećam se («Koja je prva stvar koju sam učinio nakon što je zid pao?» «Otišao sam u Taizé!» ) i film je bio vrlo impresivan. Ono što me najviše pogodilo je veličina do koje su se nakon što su bili odvojeni toliko godina, ljudi s obje strane zida još osjećali tako povezani, još uvijek vidjeli Berlin kao jedan grad i kako nisu nikada prihvatili odvajanje. Ovo je slika koju ću ponijeti sa sobom, da zid kojeg ste se toliko bojali ujutro, može neočekivano pasti do sumraka i da će se vaša djeca usuditi igrati na preostalim dijelovima vašeg straha.

Molitva nas istodobno vodi prema Bogu i prema svijetu.
Emöke (Rumunjska)

Podne, nakon podjele u župama diljem Berlina i navečer, svi smo došli zajedno iz istog razloga, da upoznamo jedni druge kroz molitvu. Kroz jedan sat pokušali smo zaboraviti umor nakon cijelog dana, a također smo pokušali zaboraviti i one probleme koje smo ponijeli sa sobom od kuće. Ja sam uvijek zadivljen snagom tišine. I tada, kada su tisuće mladih bile u tišini pokušavajući otvoriti svoja srca da bi pozdravile istog Boga, bio sam još više zapanjen. To su pravi trenutci iskrenosti. Mi postajemo jedno i kroz par trenutaka zidovi između naroda su razbijeni. Postajemo jedno u Kristu i svi govorimo zajedničkim jezikom, «jezikom vjere».

Katharina (Njemačka)

Rođena sam 1964., tri godine nakon što je Zid sagrađen, a odrastala sam sa zidom. Bilo je to za mene nešto normalno. Svaki put kada bih išla u posjet svojoj baki, dugo sam putovala podzemnom željeznicom kroz pogranično područje. Zidovi na obje strane. Na lijevoj strani je zid prema Istoku. Prozori na donjim katovima uzduž ulica bili su zazidani. Na desnoj strani, zid prema Zapadu. Bio je tako visok da ste mogli vidjeti samo pojedine kuće u daljini. Nismo bili odvojeni samo od Zapadnog Berlina; Zapadna Europa i ostatak svijeta bili su zatvoreni za nas.

U svibnju 1989. dogodilo mi se nešto sasvim neočekivano. Bila sam dio službenog izaslanstva koje je išlo na Skup protestantske crkve u Zapadnom Berlinu. Omogućili su to prijatelji iz Taizéa. Za mene je tjedan u Zapadnom Berlinu bio posve izniman. Najviše me šokiralo da život u Zapadnom Berlinu nije bio toliko različit od moga vlastitoga života. Ljudi su tamo normalno živjeli, sa svojim brigama i radostima.

Pad Berlinskog zida bio je za mene čudo. Došao je kao nešto potpuno neočekivano. Da mi je netko rekao samo jedan dan prije pada Zida, ne bih mu vjerovala. Od pada Berlinskog zida moj se život potpuno promijenio. Mogla sam početi studirati. Imala sam sreće. U usporedbi s mnogim drugima, nije bilo kasno da postignem svoje profesionalne ciljeve.

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article13599.html - 26 February 2020
Copyright © 2020 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France