Hrvatska

«Nešto što žele podijeliti s drugima»

Jedan od braće Zajednice prisjeća se svojih posjeta Hrvatskoj; posljednji je bio u veljači 2011.:
2006., Europski susret mladih održao se u Zagrebu.

Ove su godine mladi Hrvati opet bili iznenađujuće brojni na Europskom susretu u Rotterdamu. Najčešće ne očekuju da im netko drugi pripremi putovanje, sami se organiziraju: u župama, školama, na faksu te među prijateljima širi se informacija, organiziraju pripremni susreti i traži najpovoljnijeg autobusnog prijevoznika…

Svaki put kad ih posjećujem u toj krasnoj zemlji između Panonske ravnice i Jadranskog mora, dojmi me se koliko ima mladih ljudi u Crkvi, čak i tijekom tjedna. Ipak, sve više čujem pitanje: ‘Što možemo učiniti za mlade? Moramo naći nove putove za njih!’

U Osijeku nitko može reći koliko već traje večernja molitva svake srijede: «Barem 20 godina, ili više…?» Povremeno se nova generacija preuzima kad stari dovrše svoje studije ili se ožene. Kad sam se javio biskupu govoreći da ću početkom veljače biti tamo, odmah je otpisao da će i on doći, a nakon napornog dana je sjedio u auto i vozio 30 km kako bi bio s nama na molitvi!

Već prošlog ljeta nije propustio priliku krenuti na 24-satnu autobusnu vožnju kako bi preveo tjedan dana s mladima iz nadbiskupije u Taizéu. Svi su pokušaji predlaganja ugodnijeg načina putovanja bili uzalud: «Sam želim vidjeti što mladi rade u Taizéu, stoga moram sudjelovati u hodočašću od početka.» Cijeli tjedan je sudjelovao u skupini odraslih, a svaki dan je prao posuđe. Na povratku, sljedeće nedjelje u busu, bilo je vrijeme za odjeke. Svi su nešto govorili, a bilo je tako zanimljivo da su svi, čak i najstidljiviji, došli do mikrofona.

Je li ovaj posjet kod njih potaknuo samo nostalgiju za lijepim ljetnim tjednom u Burgundiji, za neke «najboljim tjednom u životu»? Kad sam ih vidio, okupljene na podu u maloj seoskoj crkvi u Slavoniji, samo da bi pjevali, molili i ostali u tišini, rekao sam samome sebi: shvatili su da se radi o nečemu više. Otkrili su nešto što žele dijeliti s drugima u selu. Otkrili su da mogu nešto doprinijeti svojoj župi, svojoj zajednici. U međuvremenu, stariji su se držali podalje, u zadnjim klupama. «Boje se da smetaju», komentira župnik. Ali ljepota pjevanja ih je privukla. I jedva su vjerovali da su mladi sposobni stvoriti takvu tišinu.

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article12152.html - 16 September 2019
Copyright © 2019 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France