Odlazak brata Rogea ostavio je veliku prazninu. Bili smo duboko potreseni njegovom tragičnom smrću. No, istovremeno smo u Zajednici proživjeli period koji je slijedio s dubokom zahvalnošću na svemu što nam je ostavio. Ove su stranice izraz te zahvalnosti. Nju smo podijelili s čitavim mnoštvom ljudi širom svijeta i to nam je dalo podršku. Bilo je to kao da nas je ponio Bog. I u toj je kušnji naša mala zajednica iskusila jedinstvo kakvo su poznavali prvi kršćani: biti jedno srce i jedna duša.
Za brata Rogera, potraga za pomirenjem među kršćanima nije bila tema za razmatranje: bilo je to nešto očigledno što treba učiniti. Za njega je iznad svega bilo važno živjeti Evanđelje i prenositi ga drugima, a Evanđelje se može živjeti samo u zajedništvu. Biti izdvojen nema smisla.
Dok je bio vrlo mlad, već je imao predosjećaj da bi život u zajednici mogao biti simbol pomirenja, život koji postaje znakom. Tako je razmišljao o okupljanju skupine ljudi koji bi iznad svega tragali za pomirenjem. To je primarni poziv Taizéa, biti ono što je on nazivao «prispodobom zajedništva», mali, ali vidljiv znak pomirenja. No, redovnički je život nestao iz reformiranih Crkava, a on je došao iz protestanske obitelji. Tako je, ne odričući se svog porijekla, stvorio zajednicu čiji su korijeni bili u nepodijeljenoj Crkvi iz vremena prije nastanka protestantizma, a čije je samo postojanje bilo neraskidivo povezano s katoličkom i pravoslavnom tradicijom. Kada su temelji položeni, do početka 1970-ih godina, i već je bilo i katoličke braće u Zajednici, i dalje je nastavio stvarati Zajednicu, do svoga posljednjeg daha. O svome osobnom putu je rekao: «Pod utjecajem svjedočanstva života moje bake, dok sam još bio posve mlad, u njezinim sam stopama pronašao svoj kršćanski identitet pomirivši u sebi vjeru svojih korijena s otajstvom katoličke vjere, ne raskidajući zajedništvo niti s jednom od njih.»
Ostavio je ogromno nasljeđe. A to je nasljeđe, iznad svega, živo. Brat Roger nam je, naravno, ostavio svoje zapise; no smatrao je da se ti zapisi stalno moraju prilagođavati novim situacijama. Čak je i Pravilo Zajednice, koje će ostati osnovni tekst za naš zajednički život, prepravljano više puta. Bilo je to kao da nas je želio poučiti da se ne vežemo za riječi ili za strukture, nego da se predamo dahu Duha Svetoga.
Po svojem je Duhu Bog prisutan u svakome čovjeku. Brat Roger imao je u svom srcu mjesta za sve ljude, iz svakog naroda, a osobito za mlade i djecu. Imao je strast prema zajedništvu. Često je ponavljao sljedeće riječi: «Krist nije došao na zemlju kako bi stvorio novu religiju, nego kako bi svakom čovjeku ponudio zajedništvo u Bogu.» To jedinstveno zajedništvo, koje je Crkva, postoji za svakoga, bez iznimaka.
Jedna je od njegovih stalnih preokupacija bila učiniti to zajednišvo pristupačnim mladima i maknuti prepreke s njihovog puta. Bio je potpuno svjestan da je jedna od najvećih prepreka promatrati Boga kao strogog suca koji izaziva strah. Intuicija je u njemu postajala sve jasnija, i učinio je sve što je mogao kako bi je prenosio svojim vlastitim životom: Bog može samo ljubiti. Pravoslavni teolog Olivier Clément nedavno nas je podsjetio kako je to inzistiranje brata Rogera na Božjoj ljubavi obilježilo kraj perioda u kojem su se vjernici različitih kršćanskih denominacija bojali Boga kao nekoga tko kažnjava.
U svojoj je mladosti brat Roger upoznao kršćane koji su osjećali kako Evanđelje vjernicima nameće teško breme; i zbog tog je stava postojao period kada mu je bilo teško vjerovati i rasle su sumnje. Tijekom cijelog života, vjera u Boga ostala je za njega prava borba i u toj borbi leži korijen njegove otvorenosti prema mladim naraštajima i njegove želje da ih sluša. A ta vjera može pomicati planine. Sam je rekao da je želio «tragati kako da razumije sve u drugoj osobi».
Mnogi su mladi o njemu stvorili sliku kao o čovjeku koji je uvijek bio spreman slušati ih, svake večeri nakon molitve u crkvi, satima ako je potrebno. A kada je postao prekrhak i preumoran da bi svakoga saslušao, i dalje je nastavio navečer ostajati u crkvi, dajući jednostavan blagoslov onima koji bi mu prišli stavljajući ruku na njihovo čelo.
Do samoga kraja, i s izuzetnom energijom i hrabrošću, vodio nas je putem otvorenosti prema drugima. Nikakva muka, fizička ili duhovna, nije bila tako strašna da bi skrenuo s njega. Naprotiv, trčao je prema njoj. I više no jednom, toliko bi se zapleo u neku konkretnu situaciju patnje da se činilo kako je zaboravio na druge stvari koje su bile jednako važne. Po tome je bio poput pastira iz Isusove prispodobe, koji zaboravlja devedeset i devet ovaca kako bi se pobrinuo za jednu koja se izgubila.
Razgovarajući s njegovom sestrom Geneviève, koja je umrla dvije godine nakon njega, uočavala se njena dojmljiva sličnost s bratom u izbjegavanju svake oštre riječi, svakog kategoričkog suda. To su nasljedili iz obitelji, od izuzetne majke. Naravno, takva karakterna osobina ima i svoju drugu stranu. No, važno je da je brat Roger znao kako stvarati s tim darom. A mi, njegova braća, vidjeli smo kako ga je on ponekad dovodio do samih granica onoga što čovjek može podnijeti.
Govorilo se da je imao univerzalno srce, puno zapanjujuće dobrote. Dobrota srca nije prazna riječ, nego sila koja može preobraziti svijet, jer je kroz nju Bog na djelu. Suočivši se sa zlom, dobrota srca je ranjiva stvarnost, no život koji je brat Roger dao za druge obećanje je da će Božji mir imati zadnju riječ za svakoga na našem svijetu.
Stalno je tragao za načinima kako dati konkretan oblik srdačnom suosjećanju, osobito prema siromašnima. Volio je citirati svetog Augustina: „Ljubite, i recite to svojim životom.“ To ga je ponekad vodilo do iznenađujućih koraka. Jednom se prilikom vratio iz Calcutte s bebom u rukama, malom djevojčicom koju mu je povjerila Majka Tereza u nadi da će odlazak u Europu spasiti njezin život – što se i pokazalo točnim. Također je u selu Taizé primio i pomogao smjestiti dvije udovice iz Vijetnama, s njihovih puno djece, koje je upoznao dok je bio u posjetu jednom izbjegličkom kampu u Tajlandu.
Potreba za konkretnim: ta je njegova osobina bila vidljiva i u njegovom daru za uređenje soba ili kuća. Nije volio konstruirati zgrade. Kad je to bilo apsolutno nužno, morale su biti posve jednostavne, vrlo niske i, po mogućnosti, sagrađene od već rabljenog materijala. No, volio je preuređivati prostore. S vrlo malo, pokušavao je stvoriti ljepotu. U određenom se trenutku u Taizéu morala sagraditi nova crkva, no on se tom projektu dugo opirao, a kasnije je stalno prilagođavao i mijenjao uređenje. Primijetio sam to čak i u siromašnoj četvrti Mathare Valley u Keniji, gdje smo boravili nekoliko tjedana prije no što su neki od braće došli ondje živjeti više godina. U tu je jadnu potleušicu usred smeća našao načina unijeti malo ljepote, koristeći skoro ništa. Kao što je običavao reći, voljeli bismo učiniti sve kako bismo onima oko nas život učinili lijepim.
Brat Roger često se pozivao na Blaženstva, i ponekad bi rekao o sebi: Je suis un pauvre, “Ja sam siromah.” Pozivao je nas, braću, da ne budemo duhovni učitelji nego ljudi koji slušaju. Osvrtao se na svoju službu priora kao „siromašnog slugu zajedništva u zajednici“. Nije skrivao svoju ranjivost.
Sada se naša mala zajednica osjeća dužnom nastaviti putem koji je on otvorio. To je put povjerenja. Za njega riječ „povjerenje“ nije bila jednostavan izraz. Ona sadrži poziv: vrlo jednostavno primiti ljubav koju Bog pruža svakome, ukorijeniti naše živote u toj ljubavi i preuzeti rizike koje to podrazumijeva.
Gubitak tog uvida doveo bi nas do toga da nametnemo teret na one koji dolaze tragati za živom vodom. Vjera u tu ljubav posve je jednostavna stvarnost, tako jednostavna da je svatko može primiti. A ta vjera može pomicati planini. Tada, čak iako svijet često razdiru nasilje i sukobi, način na koji ga promatramo može biti ispunjen nadom.
Brat Alois
Knjige brata Rogera
(Francuski naslovi i naslovi odgovarajućih engleskih izdanja)
1958. Vivre l’Aujourd’hui de Dieu
1965. Dynamique du provisoire / Dinamika provizornoga
1968. Violence des pacifiques
1971. Ta fête soit sans fin
1973. Lutte et contemplation
1976. Vivre l’inespéré
1979. Etonnement d’un amour
1980. Les Sources de Taizé / Izvori Taizéa
1982. Fleurissent tes déserts
1985. Passion d’une attente
1988. Son amour est un feu
1995. En tout la paix du coeur / U svemu mir srca
2001. Dieu ne peut qu’aimer /Bog može samo ljubiti
2005. Pressens-tu un bonheur?
Knjige koje je napisao zajedno s Majkom Terezijom iz Kalkute
1986, Le Chemin de Croix / Meditations on the Way of the Cross
1989, Marie, Mère des Réconciliations / Mary, Mother Of Reconciliations
1992, La prière, fraîcheur d’une source / Prayer: Seeking the Heart of God
Svake je godine brat Roger pisao po jedno «pismo» koje su primili mladi i razmatrali ga tijekom sljedeće godine, kod kuće ili tijekom jednog od susreta u Taizéu. To je pismo osnivač Taizéa često pisao na nekom od mjesta obilježenih siromaštvom gdje je boravio neko vrijeme: Calcutta, Čile, Haiti, Etiopija, Filipini, Južna Afrika…
Brat Roger je primio sljedeće nagrade:
9. 4. 1974.: Templetonova nagrada, London
13. 10. 1974.: Nagrada za mir Njemačkog književnog udruženja, Frankfurt
21. 9. 1988.: UNESCO-va nagrada za mirovni odgoj, Pariz
4. 5. 1989.: Nagrada Karlo Veliki, Aix-la-Chapelle
20. 11. 1992.: Nagrada Robert Schuman Prize, Strasbourg
24. 4. 1997.: Nagrada Notre Dame za međunarodnu humanitarnu djelatnost, Sveučilište Notre Dame, Indiana, SAD
22. 10. 2003.: Nagrada Dignitas Humana, Saint John’s School of Theology Seminary, Collegeville, Minnesota, SAD